| Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

Novak RAŽNATOVIĆ:
POLOŽAJ I ULOGA CRKVE U CRNOJ GORI NAKON NJEGOŠEVE SMRTI



mjestu crkve u crnogorskom društvu, u doba kada je svjetovna vlast prestala da fungira u formi vladičanstva, prenosimo rad poznatog crnogorskog istorčiara Novaka Ražnatovića “Položaj i uloga crkve u Crnoj Gori 1852–1878. godine”, objavljen u Istorijskim zapisima broj 4, za 1961. godinu


Napredak čelovječeskog uma i obstojateljstvo vremena

Namjeravamo da iznesemo i kako mognemo prokomentarišemo glavnije činjenice do kojih smo mogli doći iz života i o mjestu crkve u crnogorskom društvu, u doba kada je svjetovna vlast prestala da fungira u formi vladičanstva i obratila se u adekvatnu formu svjetovne vladavine knjaževstva. U dalje uzroke te značajne državnopolitičke promjene ovdje se ne možemo upuštati. Donekle će ovo izlaganje samo po sebi baciti svjetlost unazad, odnosno indirektno pokazati na koji način je Cetinjska mitropolija svojim ukupnim djelovanjem u prošlosti mogla da doprinese procesu kojim su konačno sazreli uslovi za ovu promjenu. Ali, svakako, prethodno se moramo dotaći nekih važnijih momenata u životu crkve u Crnoj Gori, u doba Petra Drugog Petrovića Njegoša.

NJEGOŠ ZANEMARIO CRKVU

U uslovima opšteg siromaštva i zaostalosti, a i potrebe da se sve unutrašnje snage i sredstva, uključiv i stranu pomoć, angažuju na zadacima uspostaljanja i jačanja organa javne vlasti, crkvena organizacija u doba Petra Drugog morala je da ostane posve zanemarena i zapuštena. Te prilike dobro nam ilustruju ''Zakoni otačastva'', koje je 1833. godine izradio predsjednik Crnogorskog senata Ivan Vukotić. Tamo stoji kako je u Crnoj Gori ''pravoslavni hristijanski zakon teško upanuo'' – malo se ko pričešćuje, ispovijeda i vrši ostale vjerske dužnosti. Za takvo stanje okrivljuju se sveštenici, što zapostavljaju kako formalno vršenje vjerskih obaveza, tako i davanje moralnih pouka (''... što je pošteno i Bogu milo, a što je sramotno i Bogu mrzno'').
Da bi sveštenstvo odgovorilo svome pozivu, tim zakonom se preporučuje, da se ono ne miješa u svjetovne poslove, nego da se isključivo posveti crkvi. Zapuštenost na polju crkvenog života u doba Petra II mnogo kasnije akcentira i crkveni istoričar P. Ćupić. Po njemu, crkve i manastiri u Crnoj Gori su u vrlo rđavom stanju. Liturgija se obavlja tek po koji put u godini (za Božić i Uskrs), ljudi se pričešćuju po jedan, do dva puta u toku života, i to obično bez prethodne ispovijesti. Niko se u propisnoj formi ne vjenča, krsti ili sahrani, već u nekoliko iskrivljenoj, po individualnoj sklonosti i umjenju sveštenika koji odnosnu radnju obavlja. Sveštenstvo nije imalo nikakvog sistematskog školovanja. Neophodno je bilo da sveštenik zna da čita, a nije morao znati i da piše, kakvih je slučajeva bilo prilično. Obično bi mladić koji se priprema za sveštenički poziv asistirao i pomagao u službi nekom starijem svešteniku, i pošto bi, nakon pola godine ili godinu dana neophodno priučio, prihvatio bi se samostalnog činodjejstvovanja.
Stvarni poziv velikog broja sveštenika u Crnoj Gori za vlade Petra II pokazuje jednu specifičnu društveno-političku ulogu njihovu. Primiti sveštenički čin u ovo doba u velikom broju slučajeva nije značilo i posvetiti se istome pozivu, nego pozivu i ulozi glavara. Saobrazno tome, za uvođenje nekog mladića za dužnost glavara, pri čemu je za stvarnu preporuku bilo od velikog značaja da li je dotični od glavarske kuće odnosno porodice. Ovakva svojevrsna laicizacija sveštenstva umnogome nam objašnjava što se do svešteničkog čina u adekvatnoj mjeri dolazilo mimo sve kanone i propise pravoslavne crkve.

KRSTE ''VODOM ILI KRVLJU''

Serdar Rade Turov Plamenac piše da je vladika Petar II jedno jutro na liturgiji zapopio 62, a drugo 75 popova. Isto tako postupio je 1847. godine, rukopoloživši odjednom 72 sveštenika. Na Petra II digla se velika povika pravoslavnih crkava Rusije i Austrije zbog toga antikanonskog postupka ''mitronosnog, krunonosnog i mačenosnog'' gospodara Crne Gore. Ali je crnogorski vladika odgovorio da on ne krsti samo vodom i duhom, nego postupajući tako da je tim svještenicima u dužnost da često krste ''vodom ili krvlju''.
Jedan dio tih sveštenika zaista se gotovo isključivo posvetio činom opredijeljenom pozivu, neki su se zaglavarili vršeći uzgred i svešteničke dužnosti, a neki su kasnije postali viši glavari, oslobađajući se po pravilu svih svešteničkih poslova a zadržavajući titulu popa ispred svoje glavarske titule. Na taj način broj sveštenika u ovo doba jako se uvećao. Bilo ih je oko 500, a crkvenih zdanja oko 200 i 11 manastira, na nešto preko 120.000 stanovnika tadašnje Crne Gore. Ako navedena praksa i nije bila apsolutno nužna, ona je svakako bila saobrazna, i uslovljena, idejnim podsticajima svoga vremena. Od samog početka oslobodilačke borbe Crnogorcima je pravoslavna vjera bila ideološko znamenje u borbi protiv Turaka, čija je zavojevačka priroda i država ideja bila skroz prožeta duhom druge – islamske vjere. Praksa Petra II da se budući glavar prethodno zapopi naglo je iščezla poslije njegove smrti. To je sasvim u skladu sa promjenom forme vladavine; skidanje duhovničkog obilježja sa vrha svjetovne vlasti logično je posljedovalo da se i taj običaj zanemari. Ovo tim prije što Crna Gora poslije Petra II za niz godina neće imati episkopa. Inače, aktuelnost borbe protiv Turaka čak se i uvećala, samo što ona, uz vjersku dobija i određenije izraženu nacionalnu obojenost.

PROMJENA FORME VLADAVINE

Nasljednik Petra II Danilo Petrović Njegoš proglasio se za nasljednog knjaza Crne Gore početkom 1852. godine. Uklonjen je privid teokratizma i vrhovna vlast funkcioniše sada u svojoj svjetovnoj formi. Činjenica da na samu ovu promjenu nije bilo nikakvog otpora među glavarima ni u narodu, pokazuje da su za nju unutrašnji uslovi bili sasvim sazreli. Borba između Pera Tomova Petrovića i Danila vodila se samo oko toga ko će biti knjaz, a nikako vladika, u čemu se takođe jasno manifestuje nužnost ove promjene.
Ne upuštajući se u njene dublje društveno-ekonomske uzroke, primijetili bismo da je ova promjena bila uslovljena, a sama je dalje doprinijela, potrebama i tendencijama daljeg izgrađivanja državne vlasti u Crnoj Gori. A borba za međunarodno priznanje nezavisnosti Crne Gore, za koje će se knjaz Danilo toliko zalagati, ovim je dobila još jedan jaki argumenat.
U doba kada je knjaz Danilo bio u Petrogradu da dobije potvrdu knjaževskog dostojanstva, Senat i glavari uputili su mu predstavku (bez sumnje po prethodnom dogovoru sa njim) sa zahtjevom i obrazloženjem toga koraka. Ma koliko da je Crna Gora tada bila zaostala i primitivna, uvodne fraze ove predstavke odišu idejama evropskog liberalizma. Zahtjev da se Danilo zaknjazi obrazlaže se ''obstojateljstvom vremena'' i ''napretkom čelovječeskog uma'', zbog čega više ne stoji da se dvije stvari tako različite kao ''krst i sablja'' drže u jednoj ruci. Taj oblik vladavine, konstatuje se dalje, iščezao je u cijeloj Evropi, jer se ''... ne združuje sa svjetlostju filozofije niti je naličan od jedne zdrave politike''.

PETROVIĆIMA SAMO SVJETOVNA VLAST

Za nas je, međutim, od neposrednog značaja ono što se ovdje kaže o položaju budućeg mitropolita u Crnoj Gori: ''Vladika, bolje reći episkop ili arhiepiskop Crne Gore, koji će imati ograničenu vlast nad crkvenim stvarima, biti će izabran sa posredstvom visoke Vlade među članove sijateljnoga plemena Petrovića Njegoša, ili od ostalije najblagorodniji crnogorskije familije''. Inače, kako se dalje kaže, ostaju na snazi svi zakoni i Uredbe po kojima je do sada upravljano.
O izboru budućeg vladike govorićemo u nastavku. Ovdje bismo napomenuli nešto povodom stava da bi taj vladika, odnosno episkop ili arhiepiskop, kako se sada, ne bez razloga, preporučuje da ga valja nazivati, mogao da bude izabran iz doma Petrovića Njegoša. Mislimo da nije slučajna činjenica što ni za Danilove vlade, ni sve do kraja vladavine dinastije Petrovića Njegoša, ni jedan član ove kuće nije bio postavljen za mitropolita Crne Gore (čak ni od neke od drugih najistakunitijih glavarskih kuća). Petrović Njegoš kao eventualni novi episkop predstavljao bi nezgodnu fikciju nasljednika prethodnog vladike, a to bi moglo i podstaći da pretenduje na veći politički uticaj ili udio u vlasti.
Vrhovnu vlast knjaz Danilo, međutim, ni sa kime nije htio da dijeli, pa nije želio da u tom pogledu bude ikakvih iluzija. On je bio duboko svjestan da je stvarni i jedini nasljednik mitropolitske, odnosno svjetovne vlasti Petra II. Tradicija Petrovića Njegoša shvaćena je, i radi učvršćenja njene vlasti dalje razvijena i njegovana, gotovo isključivo kao državno-dinastička, a veoma malo, i to je svjesno zanemarivano, kao crkveno-teokratska. Politički je dakle bilo oportuno, a to je bilo veoma lako učiniti, da novi vladika ne bude Petrović Njegoš.

STRANE SILE O IZBORU NOVOG MITROPOLITA

Odvajanje funkcija svjetovne od duhovne vlasti u Crnoj Gori, i poslije naročito pitanje izbora novog vladike, izazvalo je živo političko interesovanje stranih sila, u prvom redu Rusije i Austrije.
Ubrzo po Danilovu stupanju na vlast austrijsko Okružno načelstvo u Kotoru upućuje oštru opomenu, u stvari protest Cetinju, što su neki crnogorski sveštenici činodjejstvovali na austrijskoj teritoriji, u parohiji Budve. Moguće je pretpostaviti da je ovo bila opomena knjazu kako se ne bi smjelo pomišljati na neku, makar i prećutnu, obnovu crkvene jurisdikcije Cetinjske mitropolije nad susjednim Primorjem. Knjaz Danilo je odmah dao zadovoljenje odgovarajući da se takav slučaj, u kome je ''kanoničesko i graždansko pravo'' prekršeno, neće više ponoviti.
Ruse tada više interesuje kako će da funkcioniše vrhovna vlast u Crnoj Gori. Ruski ministar spoljnih poslova piše tada knjazu Danilu da se nada kako nedavna promjena u vrhovnoj vlasti neće izmijeniti političku bit Crne Gore. Zato budući episkop treba da se bavi isključivo crkvenim poslovima, a svjetovna vlast, radi neophodnog jedinstva (''edinonačalija''), treba da pripada isključivo knjazu. Inače je nužno, poručuje se dalje, da se crnogorski narod poučava u predanosti svojoj crkvi, da se na nju obraća još veća pažnja i sl. Iz svega daljeg biće potpuno jasno da bojazan od zasezanja crkve u svjetovne poslove u tadašnjim crnogorskim prilikama nije imala nikakvog realnog osnova.
Izbor mitropolita sada se sam po sebi nametao kao neodložno pitanje. Sa ovim se jako odugovlačilo. Ni sam knjaz Danilo nije se odmah požurio da riješi ovo pitanje. Jer, prije svega, za položaj episkopa tada je teško bilo naći bogoslovski spremnog i istovremeno politički pogodnog čovjeka. Jedan od kandidata za crnogorsku mitropolitsku stolicu u početku je bio domaći čovjek, ostroški arhimandrit Nikodim Raičević, koji je do ovoga doba igrao vidnu ulogu u političkom životu Crne Gore.

Pogibija knjaza Danila i kraj servilnog vladike

Godine 1853. ruska vlada se zauzela kod knjaza Danila da Nikodima Raičevića pošalje u Petrograd radi zavladičenja. U odgovoru Danilo izražava načelnu saglasnost o potrebi da se jedan crnogorski arhimantrit rukopoloži za episkopa u Rusiji, ali predlog za Raičevića odbija s motivacijom što je ovaj bolestan. Drugog sposobnog lica za sada nema, ali će se potruditi da ga nađe i postarati o njegovom ''izobreteniju''. Tada, kaže Danilo, ''... moja će dužnost biti potrebna predloženija na svoje vrijeme Vama učiniti'' (podvukao NR).
I drugu rusku intervenciju 1855. godine za istoga Raičevića knjaz Danilo je na isti način odbio. Međutim, u jednom pismu ruskog poslanstva u Beču ruskome konzulu u Dubrovniku, Stremuhovu, nalazimo kako je Nikodim tražio od Danila da mu vrati administraciju i prihode manastira (Ostroga) ili da mu odobri da ide u Rusiju da se tamo zavladiči. Danilo mu nije dozvolio ni jedno ni drugo, nego samo iseljenje za Rusiju.
Danilovu želju da ima potpuno slobodne ruke u pogledu izbora ličnosti i vremena kada da je pošalje na zavladičenje, osim odstranjenjem stranog uticaja, tumačili bismo i kao izraz i dokaz njegovog, donekle, namjernog odugovlačenja. Tome su, mislimo, u osnovi idejno-politički motivi: u dinastiji Petrovića Njegoša isuviše su bile svježe i snažne tradicije vezna za položaj vladike da mu ne bi davale veći autoritet nego što je to knjaz Danilo želio. A to pretjerano miješanje Austrije i Rusije, njihova borba oko toga ko će biti novi vladika i naročito gdje će se posvetiti u čin - u Sremskim Karlovcima ili Petrogradu - bitno je uticala na odugovlačenje toga izbora, otežući ga mnogo više nego je to i sam knjaz Danilo želio.

ZAVLADIČENJE NIKANORA IVANOVIĆA

U vezi sa razvojem događaja oko izbora novog vladike sada ćemo reći nešto sasvim u glavnim crtama, jer se u toku priprema ovoga rada na ovu temu pojavio veoma iscrpan članak Petra I. Popovića: ''Nikanor Ivanović Njeguš''. Glavni, dakle, akter, bolje reći objekat unutrašnjih i naročito spoljnopolitičkih implikacija oko ovog pitanja, biće ovaj izvanjac Nikanor Ivanović Njeguš. Rodom je iz Dalmacije (Drniša), a daljim porijeklom iz Crne Gore, sa Njeguša. Na Cetinju su ga držali kao Srbina iz Austrije, u čiju su patriotsku privrženost Crnoj Gori htjeli da vjeruju.
Napustivši službu jeromonaha manastira Savine, kod Herceg-Novog, kamo je iz Zadra upravo bio upućen, došao je krajem maja, ili početkom juna, 1852. godine na Cetinje. Austrijska vlast traži od Crnogorskog senata da Nikanora izruči, ali to Cetinje odlučno odbija. Ogorčenje Austrije na svog podanika nije tako dugo trajala. Septembra 1853. godine Nikanor je baš u Zadru posvećen za arhimandrita ''Cetinjske svete obitelji'' i snabdjeven ''arhijerejskom gramatom''. Ovim je Nikanor stvarno utvrđen kao jedini kandidat za episkopa, a umnogome imao je i da vrši tu dužnost.
Blagonakloni stav Austrije prema Danilu i Nikanoru vođen je, bez sumnje, izvjesnim političkim nadama i namjerama. Krajem godine 1856. Austrija preko patrijarha Rajačića pokušava da gotovo diktira organizovanje i uređenje crkvenog života u Crnoj Gori. Što se tiče crkvenog poglavara, tu se, međutim, ne pledira za Nikanora Ivanovića, već za nekog ko je ''... najbliži od loze knjaževe''.
Ovo izaziva sasvim suprotan efekat. Indigniran na Austriju koja je ovim u stvari htjela da se koristi pogoršanjem odnosa između Crne Gore i Rusije, knjaz Danilo, uprkos tome, odlučuje da odmah pošalje jednog crnogorskog arhimandrita na zavladičenje upravo u Rusiju. Ali, tu namjeru sprječava dalje pogoršanje i prekid odnosa sa Rusijom, što je bilo u vezi sa Danilovom borbom za priznanje nezavisnosti Crne Gore. Sami Nikanor Ivanović u to vrijeme zadobija izvjesno povjerenje kod knjaza Danila.
Kada je knjaz Danilo, s proljeća 1857. godine, bio u Parizu radi političkih poslova od životnog značaja za Crnu Goru, ostavio je Nikanora da vrši dužnost sekretara i potpredsjednika Senata.
Najzad, s proljeća 1858. godine Danilo šalje Nikanora na zavladičenje u Rusiju. Ali, na putu ga austrijska vlast zadržava u Zadru, pod izgovorom da je on njihov podanik. Nakon teških i dramatičnih diplomatskih peripetija, knjaz Danilo i ruski diplomatski predstavnici uspijevaju da austrijska vlada razriješi Nikanora njihovog državljanstva. Krajem 1858. godine Nikanor je pošao u Petrograd gdje se zavladičio i uzgred obavio neke političke poslove za Crnu Goru.
Početkom 1858. godine Nikanor se vratio na Cetinje kao i formalno crnogorski mitropolit.
Jasno je, dakle, da su Austrija i Rusija pokušavale da najviši crkveni položaj koriste kao polugu svoga političkog uticaja u Crnoj Gori.

VLADIKA NIKANOR SE NE VRAĆA NA CETINJE

Karijera Nikanora Ivanovića u činu mitropolita Crne Gore bila je tek nešto duža od godine i po dana – do Danilove smrti.
O Nikanorovom radu na unutrašnjem sređivanju i organizovanju crkvenog života malo se šta može reći. Zato će o tome biti neka riječ uzgredno, na drugim mjestima. Ovdje nešto napominjemo o njegovoj ličnosti. Kroz naše izvore, odnosno podatke koje u pomenutom radu navodi Petar I. Popović, da se zapaziti veoma nametljiva servilnost Nikanora Ivanovića prema knjazu Danilu.
Za dalju ilustaciju njegova moralnog i sveštenog lika neka posluži zapažanje popa Vuka Popovića iz Risna u njegovom pismu Vuku Karadžiću: ''I vladika crnogorski sprema se na put da pregleda i pouči svoje stado, ali s jela i ležnice mučno mu se je s Cetinja krenuti. Na ovome kraju slabo ga naši ljube i cijene, mnogi drže da i nije do naše ruke. Pop Špadijer javljajući ovdje njegova nečista djela govorio je da je pravi raskoljnik!''
Imajući u vidu opštu političku misao popa Vuka Popovića primjedbom da ''nije od naše ruke'' – dovodi se u sumnju Nikanorov patriotski stav, a time posredno i njegova dublja odanost knjazu Danilu, odnosno Crnoj Gori. Austrijski guverner Dalmacije general baron Mamula, u jednom kasnijem političkom raportu Beču, za Nikanora, između ostaloga, kaže da u Crnoj Gori nije imao nikakvoga upliva, pa čak nije uživao ni poštovanje, jer ne samo što nije postio nego nije vodio računa ni o drugim crkvenim zabranama. Iz u nastavku ćemo vidjeti da je plašljivost, strah za život, bila još jedna izrazita crta Nikanorova karaktera.
Kada je knjaz Danilo bio smrto ranjen u Kotoru, Nikanor je na poziv vojvode Mirka sišao u Kotor. Uputivši se iz Cetinja, vjerujemo da nije mislio da se natrag više nikada neće vratiti. Tome je odlučan povod, po našem mišljenju, u riječima koje je knjaz Danilo uputio vladici Nikanoru kada je ovaj htio da pristupi njegovoj samrtničkoj postelji: ''Ne puštajte ga da dođe k meni, zaboga!''
Ma koliko da je Nikanor bio beskrupolozan, za njega nije moglo da bude veće uvrede i poniženja nego što ga je njegov vladalac na samrti tako odgurnuo kao nepoželjnog dušebrižnika. Time je Nikanor potpuno dezavuisan i diskvalifikovan u svom činu i dostojanstvu u Crnoj Gori.
Kada su Danilove posmrtne ostatke nosili u pratnji mnogobrojnih Crnogoraca i Bokelja, glavara, sveštenstva, austrijskih oficira, činovnika i drugih, u toj povorci bio je i Nikanor Ivanović. Ali, Nikanor je išao samo do crnogorskog pazara kod Kotora, odakle se vratio u grad. Na takav postupak vojvoda Mirko uputio mu je 5. avgusta 1860. godine jedno pismo puno oštrih izraza kojim ga stvarno lišava položaja u Crnoj Gori.
Knjaz Nikola uputio je Nikanoru kratko pismo na francuskom jeziku kojim ga i formalno razrješava položaja crnogorskog mitropolita: ''Čast mi je, monsinjoru, da Vas izvijestim da nijeste više vladika na Cetinju. Vaše odsustvo na pogrebu pokojnoga Knjaza, Vašega dobrotvora, uzrok je Vašega otpuštanja”.
Nakon nekoliko dana zadržavanja u Kotoru, austrijske vlasti naredile su Nikanoru da to mjesto napusti. Otišao je preko Zadra u Beč, gdje se zadržao nekoliko mjeseci. Odatle je otišao u Rusiju i nastanio se na Krimu, gdje je, prema riječima Nićifora Dučića, živio od ruske pomoći.

BJEKSTVO NIKANORA I REAGOVANJE VELIKIH SILA

Bjekstvo vladike Nikanora Ivanovića iz Crne Gore smatramo da se ne može dovesti u vezu sa političkom pozadinom ubistva knjaza Danila. Očajan zbog onakovg knjaževog gesta na umoru, moralno degradiran, morao je Nikanora uhvatiti i strah od obijesti vojvode Mirka Petrovića, ako bi išta i posumnjao. I Vuk Popović, koji je tih dana iz neposredne blizine pratio događaje, kaže za Nikanora: ''...uplašio se i evo ga ovdje'' (u Kotoru).
Strah za život bilo je tako reći priviđenje koje ga je stalno gonilo. Iz toga straha Nikanor je otpustio jednoga svoga slugu, takođe Dalmatinca, ne izmirivši mu na jedan dio njegove zarade.
Poslije više godina poznati istoričar Crne Gore Pavle Rovinski razgovarao je u Rusiji sa Nikanorom o njegovome bjekstvu. U vezi s tim Rovinski kaže: ''Mislimo da je to učinio iz straha bojeći se da ga ne bi smatrali za saučesnika ubistva, jer se tada prepričavalo da je to bilo djelo Austrije, a on, bivši Austrijanac, stvarno je bio i po duhu Austrijanac''.
Nikanor se, po svemu sudeći, nije podavao nikakvim stranim pokušajima da njegov položaj politički iskoriste. To nam dovoljno pokazuje već djelimično navedeni raport barona Mamule, u kome za Nikanora još kaže (kada je ovaj boravio u Beču) da u toku svoga djelovanja u Crnoj Gori nije bio naklonjen austrijskim interesima i da prema tome na zaslužuje nikakvu preporuku, niti bi mu trebalo dati ikakvu novčanu potporu ako bi je zatražio.
Rusko reagovanje, međutim, bilo je u znaku aktivnijeg interesovanja za događaje u Crnoj Gori. Najprije konzul Petković izvještava rusko poslanstvo u Beču 9/21. avgusta o Danilovoj pogibiji, gdje u vezi s Nikanorom kaže da je krivica uglavnom do njega, jer se svojevoljno udaljio iz Crne Gore.

Za sedam smrtnih grijehova nijesu ni popovi znali

Odgovarajući Petkoviću, poslanstvo iz Beča ne ulazi u suštinu stvari, nego se zgražava povodom načina kako je vladika Nikanor otpušten – pismom na jednom stranom jeziku! Dopušta da ima krivice i do vladike, ali zbog takvog postupka ne može da opravda ni knjaza. Od većeg je interesa dokumenat ruskog poslanstva u Beču, od 16/28. septembra 1860. godine, u kome se rezimira razgovor između ministra inostranih poslova Gorčakova i vojvode Petra Vukotića, koji je tada bio u Rusiji zbog važnih političkih poslova. Između ostalog, tamo nalazimo rusko gledište da se novi vladika može postaviti samo ako Nikanor dobrovoljno da ostavku, ili u protivnom pitanje ima da riješi ruski Sveti sinod.

BEZ ZADNJE NAMJERE

Očite su ruske težnje da u Crnoj Gori uspostave takav politički uticaj koji ni sa kim ne bi dijelili. Na dalji stav Gorčakova moralo je uticati i pismo Petkovića poslanstvu u Beču od 3/15. septembra iste godine, čiji je sadržaj dospio u Petrograd svakako poslije pomenutog razgovora crnogorskog vojvode i Gorčakova. Poznajući situaciju izbliza, Petković je mogao da kaže da je rješenje knjaževo o Nikanoru bez ikakve zadnje namjere. Mitropolit je izazvao takvo rješenje time što se sam udaljio iz Crne Gore. Akt nije uperen protiv nas, kaže Petković, nego je to za Rusiju čak dobit. Jer, Nikanor je sa francuskim konzulom Ekarom i knjeginjom Darinkom sačinjavao trijumvirat koji je knjaza odvlačio od pravoga puta (Rusije) i navodio ga ne stranputicu (na put frankofilske politike).
Sa ovim je u nekoj prividnoj protivurječnosti što Petković dalje kaže da je knjaz Danilo po mišljenju Crnogoraca pogriješio što je Nikanora proizveo za vladiku, zbog toga se i sam pokajao, mrzio ga i prezirao, ali mu častoljublje nije dozvoljavalo da to javno ispolji. Najzad kaže da je knjeginja Darinka dala pristanak na otpust Nikanora, a Ekar se nije usudio da podrži ''svoga prijatelja''. Sada je činjenica da Rusi više ne insistiraju na nekim političkim zahtjevima povodom Nikanorova razrješenja crkvenog poglavara u Crnoj Gori. Postupak vojvode Mirka i knjaza Nikole prema Nikanoru, već i s obzirom na stvorenu situaciju, nije mogao da bude u formi tadašnje evropske diplomatske prakse, a da i ne govorimo o specifičnosti života crnogorske države.

MITROPOLIT ILARION ROGANOVIĆ

Sa dolaskom na vlast knjaza Nikole opet se postavilo pitanje izbora novog vladike. Iskustvo sa prethodnim poučavalo je da se za taj položaj nađe domaći čovjek, makar to bilo na uštrb potrebe za obrazovanijim čovjekom. Na to se odmah mislilo i kandidat je bio određen.
Već u pomenutom izvještaju Petkovića od 9/21. avgusta 1860. godine kaže se da će knjaz Nikola dovesti arhimandrita iz Ostroga Ilariona Roganovića na Cetinje i moliti rusku vladu da se ovaj zavladiči u Rusiji. Novi kandidat poticao je iz siromašne crnogorske porodice. Na Cetinje je došao ubrzo po stupanju knjaza Nikole na vlast.
Odmah je postavljen za arhimandrita Cetinjskog manastira, što znači da je jedini kandidat i da, praktično, umnogome već vrši dužnost mitropolita. Ali se i sada sa njegovim zavladičenjem prilično odugovlačilo. Izgleda nam da se knjaz Nikola sa tim nije požurio zbog velikog pada ugleda najvišeg crkvenog dostojanstva usljed onakvog ishoda karijere prethodnog vladike. Tome odugovlačenju sigurno je doprinosilo i to što su se odnosi sa Rusijom veoma sporo poboljšavali, kao i da se u teškoj ratnoj 1862. godini na to nije moglo ni misliti.
Poslije rata knjaz Nikola obraća se 2/14. oktobra 1862. godine Azijskom departmanu ruskog Ministarstva inostranih poslova za Ilarionovo zavladičenje u Rusiji. Konzul Petković je odgovorio 7/19. januara 1863. godine da ruska vlada udovoljava knjaževoj želji. Poslije toga Ilarion je otišao u Petrograd gdje se zavladičio i sredinom iste godine vratio na Cetinje.
Ilarion Roganović kao vladika nije imao dovoljno teološkog i opšteg obrazovanja, ali je to upornim samoobrazovnim radom prilično nadoknađivao; prema riječima Pavla Rovinskog čitao je mnogo, naročito istoriografska djela i narodnu poeziju. Roganovićeva glavna briga bila je za sada da sredi unutrašnje crkvene prilike. On je takođe značajni sudionik u radu knjaza Nikole na unapređenju prosvjete u Crnoj Gori. Što se tiče stava prema svjetovnoj vlasti, odnosno njenoj politici, vladika Roganović nije sasvim bio na Mirkovoj i knjaževoj liniji. Tako se jednom žalio konzulu Petkoviću na vojvodu Mirka što samovoljno grabi crkvena imanja, što mu je smanjio platu od 2.000 na 1.200 guldena godišnje, ali sve trpi u nadi da će biti bolje.
Drugom prilikom Petković takođe iznosi Ilarionovu kritiku unutrašnjeg stanja, vojvode Mirka i ''pijanica i pokvarenjaka Kvekića''. Naravno, da takva Ilarionovo nastrojenost nije mogla da iole ozbiljno smeta Nikolinoj još uvijek profrancuskoj spoljnopolitičkoj orijentaciji. Ali je svome neoportunom rusofilstvu Ilarion imao da plati obol i onda kada su se krajem 60-tih godina odnosi između Crne Gore i Rusije bitno popravili. Kada je crnogorska vlada krajem 1869. godine ruskoj vladi podnijela predlog za odlikovanje više istaknutih crnogorskih glavara, Ilarion je bio izostavljen. Dostavilac spiska predloženih, Petković, propraća ga ogorčenim komentarom da je Roganović, pored velikih zasluga za crkvu i školu u Crnoj Gori, najiskreniji crnogorski patriota, najzahvalniji i najodaniji Rusiji i caru.

''ŠIRIO SE PO CETINJU”

O ličnom životu Ilariona Roganovića iznijećemo nekoliko zanimljivih primjedbi savremenika. Arhimandrit Nićifor Dučić, koji je 60-tih godina boravio u Crnoj Gori u svojstvu prosvjetnog radnika, kaže za Ilariona da je bio čovjek tihe naravi, otvoren, iskren i nekoristoljubiv, Simo Popović, savremenik, uglavnom iz sljedeće decenije, daje o Ilarionu ilustrativniju karakteristiku. Popović priča da je Ilarion, u vrijeme kada je knjaz boravio na Cetinju, bio sasvim neprimijetan - vršio je svoje poslove i viđao se da prošeta samo oko manastira. Ali, u vrijeme knjaževnih dužih boravaka na Rijeci Crnojevića, Njegušima ili drugdje, Ilarion bi se ''širio po Cetinju kao po svome prnjavoru'', šetao bi kroz varoš sa pratnjom kao da izigrava knjaza. U tim prilikama naročito je volio da igra bilijar u Lokandi. Kada je to saznao knjaz Nikola, strogo ga je opomenuo, zbog šetnji i zabranio mu da igra bilijar.
I Simo Matavulj, koji je došao na Cetinje 1881. godine i Ilariona kratko vrijeme zatekao u životu (umro je 1882. godine), kaže da je to čovjek ''neobično ličan'', veseljak, dobra srca, ali suviše ponesen zemaljskim uživanjima, što mu je smetalo da bude dobar crkveni starješina i prije vremena ga survalo u grob.
Humanitarni rad mitropolita Ilariona Roganovića u ratu 1876-1878. godine bio je veoma značajan. Cetinjski manastir, po riječima Pavla Rovinskog, pretvorio se u glavni stan Crvenog krsta, u čijem je organizatorskom radu Roganović uzeo najživljeg učešća. Posebno se Roganović starao o materijalnom zbrinjavanju hercegovačkih izbjeglica. toga radi je odmah po izbijanju ustanka osnovao ''Dobrotvorni komitet'', kome je bio i predsjednik. Dobrovoljni prilozi dolazili su sa svih strana, a samo iz Rusije došlo je 100 hiljada rubalja pomoći.

DRŽAVNE MJERE I POLOŽAJ SVEŠTENSTVA

Knjaz Danilo donio je nekoliko mjera kojima je htio da reguliše neka crkvena pitanja. Tako je, bilježi Vuk Vrčević, naredio da se vaspostavi vjerska obaveza posta, koju je prethodna vlada iz određenih razloga bila zanemarila. Ko premrsi u posne dane, ukoliko nije bolestan ili veliki siromah, kažnjava se sa 12 cekina globe i da ga pop za tri godine ne smije pričestiti. Ako bi nadležni sveštenik sakrio ovakav prestup, taj se kažnjava lišenjem službe. Vuk Vrčević nam dalje donekle ukazuje na motive ove naredbe: ''U neko vrijeme Crnogorac, kao što je svuda prost narod, prije oćaše čovjeka ubiti, no jedno od četvoro posta, ali petak, ali srijedu premrsiti, jer je to vazda, pa i danas, za najveći grijeh držao, a za one sedam smrtnih grijehova nijesu ni popovi znali, a kamoli prosti narod''.
U ovoj primitivnoj sredini post je bio gotovo jedino duhovno sredstvo preko koga se na konkretan način mogao ulivati strah od više sile na nebu, a posredno na zemlji.
Crkvenu disciplinu i red u vjerski život tek je trebalo uvoditi. U tom cilju Danilo je jednom sve sveštenike Crne Gore okupio na Cetinju. Tu je svakome naredio da je dužan svakog nedjeljnog dana i praznika služiti liturgiju u svojoj ''inoriji'' (parohiji), inače će mu onaj koji se toga ne drži ''grdno platiti''.
''Učinite među vama red, pa sve kako kojega dopadne (popova je bilo mnogo više nego crkava), onako neka i služi; a punje i proskure neka redom donose bolje i bolje kuće, a u fukaru ne tičite''.
Danilov zakonik određuje dužnosti sveštenika: ''Svaki sveštenik u našoj zemlji dužan je svake nedjelje u crkvu hoditi i narod koliko se više može na dobro poučavati i svetu vjeru u njima utvrđivati: ko li ovo ne bi činio biće lišen sveštenog čina''.
Iz čisto ekonomskih razloga ovaj Zakon zabranjuje poslužbicu krsnog imena, jer time ljudi samo ''svoje imuće'' rasipaju. ''Dosta je da se po našem srpskom običaju slavi krsno ime kao uspomena prađedovskog krštenja''.
Koliko su se te zakonske mjere sprovodile u život, nijesmo našli potvrde u drugim izvorima.

Malo je bilo popova koji razumiju pravilo crkovno

Knjaz Danilo se starao i da reguliše materijalni položaj sveštenika. U vezi s tim 1854. godine donio je naredbu o nagradama za svešteničke usluge. Ovo je u stvari vaspostavljanje jedne naredbe Petra Prvog o istome. Po tome svaka kuća treba da preda svome popu po 30 litara žita godišnje, što se zvalo bir. Osim toga, za pojedine usluge plaća se posebno, za pogreb domaćina ili domaćice dva talira, djeteta jedan talir, za prekadu krsnog imena dvije ''proskure'', za krštenje djeteta objed, itd. Što su nagrade sveštenicima za službu po kasnijim podacima Valtazara Bogišića (dalje ćemo vidjeti) osjetno manje, upućuje da se ova Danilova mjera nije u potpunosti ispunjavala.

KNJAZ VODI I CRKVENE POSLOVE

Danilova djelatnost na uređenju crkvenih prilika ne iscrpljuje se samo opštim naredbama i zakonima, nego je i on intervenisao i u pojedinačnim slučajevima. Jednom se tako obratio glavarima riječke nahije da se obnovi manastir, u stvari crkva Sv. Nikole na Riječkom gradu, odnosno Rijeci Crnojevića. Danilovo pismo tim glavarima otkriva na neki način i šire idejne podsticaje njegova zalaganja.
''Želeći ja da po vazmožnosti i snazi naroda crnogorskoga budu obnovljeni i uzdržani svi manastiri koji se u našoj državi nalaze i da budu za diku našega pravoslavnoga zakona i vječni spomen našie starie vitezova, tako želim, i hoću da i bivši manastir Riječke Nahije Sv. Oca Nikole bude nanovo uzdržan''.
Šaljući kaluđera Mojsija Stankovića da izvrši ovaj zadatak, knjaz Danilo glavarima dalje naređuje da kaluđeru predaju sav crkveni inventar i da o tome načine zapisnik. Kaluđeru takođe predaje u ''inoriju'' sve stanovništvo Rijeke Crnojevića i neposredne okoline, s upozorenjem da se ni jedan drugi sveštenik ne smije miješati u sveštenodjejstvo na tom području. Stankoviću se dozvoljava i da kupi milostinju za manastir. Knjaz najzad upozorava glavare da kaluđeru u svakoj prilici budu pri ruci i da se prema njemu odnose s poštovanjem. Ali, ako on ne bi izvršavao svoje dužnosti i pazio manastir, da mu o tome blagovremeno jave. Kao što je iz svega jasno, glavu vlast i inicijativu u vođenju i organizovanju crkvenih poslova imao je knjaz Danilo.
Samo sveštenstvo, pak, i dalje, je nepismeno i neobrazovano. Po riječima Milorada Medakovića ''malo ih je koji razumiju pravilo crkovno''. Popovi su još uvijek znali samo da čitaju i pišu, a služba im se sastojala iz nekoliko glavnijih crkvenih radnji i obreda. Kao što smo naprijed naveli, broj sveštenika, zahvaljujući poznatoj praksi Petra Drugog, jako se uvećao. Svaki sveštenik živio je po pravilu u svome selu, odnosno bratstvu i plemenu.
Teritorijalni obim ''inorija'', odnosno parohija, nije bio formalno utvrđen, nego je uslovljen brojem službujućih sveštenika na određenom području. Medaković kaže da je bilo sveštenika koji je imao da poslužuje samo 12, ili čak samo osam kuća. Ne možemo bliže odrediti srazmjeru sveštenika prema stanovništvu u pojedinim krajevima, samo što općenito za Crnu Goru nalazimo u anketi Valtazara Bogišića iz početka 70-ih godina da je u Crmnici bilo po jedan sveštenik na 150-200 stanovnika, a u Morači svega dva sveštenika na oko 500 kuća.

BRADA POSTAJE OBAVEZNA

U pogledu načina života sveštenici i u doba Danila produžavaju se uobičajenim: oblače se kao i drugi Crnogorci, ne nose bradu, nose oružje i ratuju, obavljaju domaće poljoprivredne poslove, trguju i sl. Jedino su kaluđeri, kojih je u Crnoj Gori bilo najviše oko desetak, strože gledano, imali spoljna obilježja sveštenih ljudi. Politika Petra II da se budući glavari prethodno zapope donosi plodove za vlade Danila i prvog perioda knjaza Nikole; veliki broj istaknutih vojničkih glavara bili su ti popovi.
Vladavinu knjaza Nikole, u kojoj za prvo vrijeme naročito velik uticaj ima njegov otac vojvoda Mirko, u odnosu na crkvu karakteriše takođe apsolutna nadmoćnost i nadležnost svjetovne vlasti. Ali sada vladaju mirniji i stabilniji unutrašnji odnosi, državni aparat se i dalje izgrađuje i usavršava u svome dejstvovanju. Slično je i u crkvenoj organizaciji: poslovi se lagano razgranjavaju i unapređuju i unose se više reda i sistema u rad. Vrhovna svjetovna vlast praktično sve manje može, a to je i sve manje potrebno, da se neposredno miješa u poslove crkvenog života. Mitropolit ima više inicijative u uvođenju reformi i novina i više samostalnosti u radu u okviru ustaljenih i, takođe, novoustaljenih crkvenih pravila i propisa. Djelimično se to objašnjava i većim ličnim zalaganjem vladike Ilariona Roganovića.
Uloga crkve u životu tadašnje crnogorske države koja tendira ka modernijim oblicima iziskivala je delaicizaciju sveštenstva u specifičnom smislu. Jedan od koraka u tom pravcu jeste naredba Ilariona Roganovića 1864. godine da svaki sveštenik mora da pusti bradu, ukoliko želi da i dalje ostane u istome zvanju. Iz pojmljivih ekonomskih razloga sveštenici su i dalje mogli da nose narodna odijela.
Mnogi sveštenici nijesu htjeli da se povinuju ovoj naredbi, nego su svoj glavarski vojnički čin pretpostavili svešteničkom. To potvrđuje i Bogišić, ali on još kaže da su mnogi sveštenici prihvatili vladičinu naredbu, tj. pustili brade, a istovremeno zadržavali vojne i civilne položaje. ''... Ima ih sad više od polovine koji uz to još bivaju desetari, stotinaši, kapetani, komandiri, serdari ili senatori''.

I SVEŠTENICI IDU NA VOJSKU

Doduše, najveći dio tih sveštenika više ne služi u crkvi, ali biva da služe po kućama one obrede koji se tamo obično obavljaju. Jedan savremeni dokumenat u vezi sa navedenim kaže da su sveštenici imali sada da se rastave od oružja. Ovo se vjerovatno odnosi na one koji su ostali isključivo sveštenicima. Bogišić, međutim, kaže da sveštenici idu na vojsku kao i drugi. Zatim idu na druge ''angarije'', plemenske i državne, i plaćaju porez kao i drugi. Sam sveštenik radi svoje imanje, jer prihodi od službe nedovoljni su mu za život.
Bogišić još nalazi za shodno da zabilježi da sveštenici ne daju nikakvu taksu ili porez na ''popovinu''. Može se, dakle, reći da naredba vladike Ilariona 1864. godine označava početak procesa u pravcu delaicizacije ili bolje reći demilitarizacije sveštenstva u Crnoj Gori. Intenzitet i uspjeh toga procesa zavisiće svakako od opšteg društveno-ekonomskog napretka zemlje i posebno od kulturno-prosvjetnog uzdizanja naroda i samog sveštenstva.
Teritorijalno-žiteljski obim parohija ni dalje nije bio regulisan, samo što je od 1864. godine ustaljeno da je okvir u kome su postojale jedna do tri, a najčešće dvije parohije, bilo pleme. Bogišić kaže da kada su dva sveštenika imala podijeljeno pleme, a pojavi se treći, onda se pleme dijeli na tri jednake parohije. Ili obrnuto, ako pleme ostane sa jednim sveštenikom, onda je ono sve njegova parohija. Za ovakav slučaj u dokumentima imamo molbu iz Zagarča, gdje su ostali bez jednoga popa, a drugi sada nema ''plemenskoga druga'', pa mole knjaza Nikolu da im pomogne. Zagarčani predlažu da ''... zapope jednoga đaka, ili učitelja Radoja Velimirovića koji je na Cetinje u školu, ili Sava Radonjića koji je u Rusiju.
Ako pak, prema Bogišiću, jedno pleme sasvim ostane bez sveštenika, po nuždi se pribjegava da sveštenik iz susjednog plemena tamo do daljega vrši službu, zadržavajući mjesto boravka kod svoje kuće. Bivalo je slučajeva da pleme koje je tek ostalo bez sveštenika u toj potrebi podmiruju po dva sveštenika iz susjednog ili susjednih plemena. U svakom slučaju diobe plemena na parohije naročito se vodilo računa o podjednakoj podjeli u smislu jednakih mogućnosti za prihode.
Protoprezviterstva ili protopopijati sa protopopima na čelu uvode se sa uređenjem parohija 1864. godine. Protopopijat obuhvata po pravilu jednu nahiju. Protopopa postavlja vladika između po činu jednakih sveštenika, a ovo više dostojanstvo daje mu kao starijem i uglednijem. Protopop ima dužnost da nadgleda crkve, nadzire rad sveštenika i uopšte pazi da u njegovoj nahiji ''sveštenički red bude slijeđen''. Protopop takođe živi kod svoje kuće, ima parohiju kao i drugi, samo što mu se radi veće materijalne pomoći dodjeljuje u parohiju po 12 kuća više nego običnome popu.

UVOĐENJE CRKVENO-DRŽAVNE EVIDENCIJE

Parohijski registri, tj. crkveno-državna evidencija rođenih, vjenčanih i umrlih, uvodi se u Crnoj Gori 1866. godine. Veliki značaj ovih registara je u tome što oni predstavljaju uvođenje jedne demografske statistike i kontrole jako potrebne tadašnjem crnogorskom društvu. Na drugoj strani ova novina morala je bitnije uticati u pravcu stalnijeg vezivanja pojedinih sveštenika za određenu parohiju, odnosno utvrđivanja stalnosti granica pojedinih parohija.
Ravnomjernija raspodjela sveštenika prema broju stanovnika učinjena je donekle administrativnim korakom 1868. godine. Svakako su to omogućile prethodne, već navedene mjere. Pošto je, naime, kako piše Pavle Rovinski, broj sveštenika bio srazmjerno velik, a bilo je takvih koji usljed starosti ili bolesti nijesu više mogli da vrše svoje dužnosti, odjednom je 1868. godine otpušteno 60 sveštenika. Kako država nije imala finansijskih sredstava za njihovo materijalno zbrinjavanje, određeno je da od parohija koje obuhvataju preko 120 kuća, a od nekih preko 150 od svake dalje kuće da se uzima po jedan fiorin godišnje da bi se sakupljena suma dijelila otpuštenim sveštenicima. Tako im se davalo po 15-20 fiorina godišnje, što je kaže Rovinski, samo po sebi malo, ali ja za crnogorske sveštenike dovoljno, jer svaki je uvijek imao ''svoj dom i svoju zemlju''. Vidi se, dakle, da su se krajnje razlike u broju kuća između pojedinih parohija prilično smanjile. Ali se u pokazanom podijeljenom kriterijumu (120, odnosno 150 kuća) odražavaju u tom pogledu i dalje osjetne razlike.
Značaj pitanja ove srazmjere jeste prije svega u tome što se u njoj odražavaju kulturno-prosvjetne moći pojedinih krajeva, koje su u direktnoj srazmjeri sa brojem sveštenika.

Crkva doprinosila stvaranju i jačanju državne vlasti

Prihodi odnosno nagrade sveštenika za njihovu službu bili su i dalje u naturi. Po podacima iz Bogišićevih ispisa količina naturalnih davanja svještenicima bila je različita u raznim plemenima – u nekim po šest, u nekim po osam, a u nekim po 10 oka (jedna oka 1,5 kg) kukuruza godišnje, zavisno od pogodbe između stanovništva jedna parohije i njihovog sveštenika. Ovdje se valja opomenuti naredbe knjaza Danila o nagrađivanju sveštenika koju smo naprijed izložili. Za druge usluge važila je utvrđena tarifa, i to: za prvobračno vjenčanje dva fiorina, drugobračno tri, a pogreb domaćina četiri fiorina, domaćice ili odraslog člana dva, a djeteta jedan fiorin, za pričešće, krštenje i sl. ne daje se ništa.

SAMOSTALNOST VLADIKE

Građansko-pravni položaj sveštenika ovoga doba bio je potpuno istovjeran sa položajem ostalih podanika Crne Gore. Dotaći ćemo se toga samo u aspektu odnosa između države i crkve. Prije svega, vladika ili episkop u Cnroj Gori nema uza sebe nikakvog sveštenog savjeta ili sinoda, usljed čega je on u okviru svojih kompentencija i prava potpuno samostalan u donošenju odluka. Tako je on samostalan u izricanju crkveno-duhovnih kazni sveštenicima kada se koji ogriješi o crkvena pravila. Uzgred rečeno, i svi vjernici, bar u teoriji, podležu crkvenim kaznama. No, ako je sveštenik skrivio svjetovnoj vlasti, onda ova formalno nema nikakvog pravnog osnova da se uobičajenom krivičnom postupku respektuje od njegova duhovnog dostojanstva, po pravilu ima da postupi kao prema ostalom Crnogorcu.
Imamo, ipak, primjer da je mitropolit Ilarion Roganović oduzeo parohiju jednom svešteniku iz okoline Cetinja zato što nije htio da ukopa odnosno opoje svoga umrlog ''inorijaša''. Ipak, u praksi, ni za tako teški duhovni prestup nije se gubio sveštenički čin, nego samo parohija.

DRŽAVA I CRKVENI BRAK

Pitanje braka bilo je od posebnog društveno-moralnog značaja u Crnoj Gori. Uloga sveštenika pri sklapanju braka u suštini se svodila na izvršenje zakona o obavljanje sakralne radnje. Sveštenik koji je imao da osveti bračnu vezu, odnosno izvrši pravni akt sklapanja braka, prethodno je po Danilovu zakoniku morao da obavi predbračni ispit. Smisao i svrha toga ispita bila je da se utvrdi da li su budući supružnici obostrano voljni da stupe u brak. Za pravovaljanost braka bio je neophodan obostrani slobodni pristanak oboje vjerenika na tome ispitu. Ako sveštenik obavi vjenčanje protiv volje obje, ili samo jedne strane, ne samo što se lišava čina, nego se i od crkve odlučuje.
Pitanja u vezi s brakom i vanbračnim odnosima u ondašnjoj Crnoj Gori morala su da budu u nadležnosti svjetovne vlasti, jer su se u vezi s tim još zadugo najjače manifestovale negativne strane plemenskog, odnosno bratstveničkog života. Tvrdo držanje patrijarhalnih običaja i shvaranja u pitanjima morala dovodilo je često do teškom sukoba, pa i krvavih raspri između pojedinih bratstava. Stoga je crkva, budući bez sredstava fizičke prinude, bila nemoćna da preuzme društvenu odgovornost za instituciju braka.
To nam kasnije indirektno povrđuje i crkveni istoričar P. Ćupić. On kaže da je crnogorsko sveštenstvo ovoga doba u knjazu Gospodaru gledalo i duhovnog i svjetskog poglavara, koji može ''... zapopiti i raspopiti, privjenčati i razvjenčati, avanzovati i degradirati, pa i samoga mitropolita bez ičijega pitanja ukloniti''.
Bračni sporovi u doba knjaza Danila raspravljani su pred Senatom, ali je knjaz u svakom sporu mogao da sudjeluje i donese svoju neopozivu odluku. Bračni sporovi i u doba knjaza Nikole bili su u nadležnosti svjetovnog suda, odnosno Senata, pri čemu je i dalje vrhovni arbitar bio sam knjaz. Razumljivo, jer se i dalje održavao patrijarhalni moral sa naročito naglašenim bratstveničkim obzirima. Ali, iz nešto brojnijih dokumenata vidimo da se sada u nekim prilikama više konsultovao i pitao za savjet crkveni poglavar. To pogotovu vrijedi u slučajevima kada se radilo o rastavi braka, pa dozvoli ili zabrani da neko stupi u brak usljed neke prirodne ili moralne smetnje. Naravno da Senat ni u tim slučajevima nije bio formalno obavezan da se konsultuje sa vladikom.
Kada su pak u pitanju bili vanbračni odnosi, što se u našim dokumentima ne tako rijetko sreta, nijesmo naišli da se u takvom slučaju konsultovao ili pitao za mišljenje vladika. Naišli smo, dodsuše, na jedan takav slučaj, ali je tu neposredno bio upleten jedan sveštenik. Vladika je našao načina da tog sveštenika zaštiti.

ŠKOLOVANJE SVEŠTENIČKOG KADRA

Napori u cilju izgradnje modernije države u Crnoj Gori izražavali su se na polju crkvene organizacije u nastojanju da se ova uzdigne pismenošću i humanističkim znanjima, kako bi mogla da pomogne u zadacima narodnog prosvjećivanja. To su joj nametali specifični uslovi i zahtjevi crnogorskog društva. Za ovladavanje višim teološko-filozofskim znanjima crkva u Crnoj Gori nije imala ni potrebnih kulturnih preduslova, a ni sam karakter vjere i tadašnje društvene potrebe to nijesu izazivale. Zbog toga što je vjera imala patrijarhalni karakter, uloga crkve u Crnoj Gori kao ideološkog oslonca vlasti u negativnom smislu jedva da je mogla doći do izražaja. Tome nasuprot, sa svojom kako-tako izgrađenom teologijom, odnosno primjenom svojih duhovnih sredstava, crkva je kod nas doprinosila progresivnim tendencijama stvaranja i jačanja državne vlasti: osudom negativnih ostataka plemenskog života, kao krvne osvete, mazije i drgih primitivnih običaja i naravi. Propovijedi o poslušnosti tadašnjim zemaljskim vlastima, iako po svojoj prirodi imaju smisao odbrane klasnog poretka, značile su ovdje i moralno-političku potporu onim snagama koje uvode red i zakon u zemlji.
Od posebne je važnosti što je tada crkva morala da se uklopi u napore države na narodnom prosvjećivanju; mnogi sveštenici trebaće prvenstveno da budu učitelji osnovnih šкola, čije brojnije ustanovljenje pada 60-ih i 70-ih godina 19. vijeka. Prosvjetni zadatak, kao i drugo, crkvena organizacija međutim, nije mogla da ispunjava u stanju kakvo je naslijedio knjaz Danilo.
U radu na školovanju svešteničkog kadra već je Danilova vlada nešto preduzimala. Tako je Nikanor Ivanović, kada je u jesen 1853. godine išao u Zadar da se rukopoloži u čin arhimandrita, dobio dozvolu od austrijskog guvernera Dalmacije generala barona Mamule da sa sobom povede na Cetinje pravoslavnog klerika Anta Macuru, da bi mu pomogao u crkvenim poslovima i u organizovanju školstva u Crnoj Gori. Ovaj ''savršeni klerik'', kako dalje doznajemo od Vuka Vrčevića, okupio je u Cetinjskom manastiru 12 djece da ih obuči u crkvenom pjevanju. Macura ih je za pola godine obučio da su odlično pjevala ''po najsovršenijem glasu karlovačke sisteme'', o čemu ranije nije ni govora bilo ''... nego je svako pojao kako je ko htio i mislio da je ljepše''. Svakako je Macura ovu djecu uzeo iz cetinjske osnovne škole ili njene svršene učenike, a oni su svakako postali sveštenici.
Sam Macura, uostalom, bio je učitelj te škole, kao i Nikanor Ivanović. Ova šкola, pak, da bi mogla da odgovori uvećanim potrebama za relativno školovanim svešteničkim i učiteljskim kadrom, prerasla je 1856. godine od trorazredne u petorazrednu. Upravnik i učitelj njen bio je Stevan Petranović, svršeni đak Zadarske bogoslavije. Nastavu u ovoj školi on je usmjeravao u pravu navedenih potreba za kadrovima. U završne razrede cetinjske petorazredne škole stupali su u stvari na dopunsko školovanje i odrasli ljudi. Naprijed smo spomenuli da je đak ove škole bio i budući crnogorski vladika Ilarion Roganović.

ŠKOLOVANJE U RUSIJI

Knjaz Danilo se starao i o školovanju svešteničkog kadra na strani. On se 1853. godine obraća ruskom poslaniku u Beču Majendorfu s molbom da svake godine šalje u Rusiju po dva pitomca za vojne škole i jednoga za bogoslaviju. Majendorf odgovara da njegova vlada izlazi u susret tome traženju, s tim da za bogoslaviju valja poslati 2-3 pitomca s obzirom na veliko nedostajanje školovanih sveštenika u Crnoj Gori. Šta je neposredno po ovome učinjeno nijesmo mogli utvrditi.
Ali, godine 1855. Danilo obavještava ruskog ministra inostranih poslova Gorčakova da je uputio u Rusiju na školovanje pet crnogorskih mladića, od kojih dva za bogosloviju. O daljem slanju Crnogoraca na bogoslovsko školovanje u Rusiju za niz godina nijesmo našli nikakvih izvornih podataka, što je svakako prestalo usljed tadašnjeg pogoršanja odnosa između Crne Gore i Rusije. Tek pod sami konac Danilove vlade i života vladika Nikanor se obraća ruskom Ministarstvu inostranih poslova da pošalje u Crnu Goru jednog ikonopisca. Nakon izvjesnog odugovlačenja ruska vlada je odobrila da se prime dva crnogorska mladića na obučavanje u ikonografiji u Trojicko-sergejevskoj lavri kod Moskve.
Osim u Rusiji, crnogorski mladići na bogoslavsko školovanje slati su i u Austriju. Knjaz Danilo je trećeg februara 1855. god. obraća dalmatinskom episkopu Kneževiću s traženjem da ga obavijesti kada da pošalje tri mladića na školovanje u Zadarsku bogoslaviju, opominjući na odobrenje austrijskog cara o tome. Iz pisma barona Mamule Danilu od 25. avgusta 1857. u kome jednog crnogorskog učenika hvali dok drugoga kudi zbog slabog učenja, vidimo da su u zadarsku bogoslaviju upućeni dvojica.
Vlada knjaza Nikole mora mnogo više i sistematskije da radi na polju školovanja sveštenika. Od stupanja Ilariona Roganovića na vladičansku stolicu uvodi se pravilo da se za sveštenika može rukopoložiti samo onaj koji je završio cetinjsku osnovnu školu. Ovo odražava uvećane kulturne potrebe koje vlada želi da ostvari.

Napredni duh vremena nije zaobišao ni Crnu Goru

Za relativno osjetan napredak u pravu osnovnog i bogoslavskog školovanja u Crnoj Gori u ovo doba ima se umnogome zahvaliti prosvjetno-pedagoškom radu arhimandrita Nićifora Dučuća, koji je 1863. godine došao na Cetinje. Poslije teškog rata 1862. godine, njegovom zaslugom obnovljena je cetinjska osnovna šкola, koja je sada reorganizovana u četvororazrednu. Po prijedlogu i uz pomoć Dučića osnovan je i veći broj osnovnih šкola u drugim krajevima Crne Gore.
U okviru njegovih nastojanja i širih planova na polju prosvjete ustanovljena je 1863. godine bogoslovija na Cetinju. Zadatak ove škole bio je da priprema sveštenički i učiteljski kadar. Ali, zbog materijalnih nemogućnosti ova šкola prestala je da radi nakon godinu dana. (Rashodi su iznosili 3.000 fiorina godišnje).

OSNIVANJE BOGOSLOVIJE NA CETINJU

Bogoslovija na Cetinju definitivno je osnovana 1869. godine. Time su stvoreni neophodni uslovi za brže unaprjeđenje crkvene organizacije kao i širenje prosvjete u Crnoj Gori. Za osnivanje i izdržavanje ove škole ima se u velikoj mjeri zahvaliti materijalnoj potpori ruske vlade, što je inače bila jedna od značajnih posljedica bitnog poboljšanja odnosa ove sa Crnom Gorom krajem sedme decenije XIX vijeka. Kada je, naime, knjaz Nikola krajem 1868. godine bio u Rusiji, izdjejstvovao je od Sv.sinoda godišnju pomoć od 8.000 rubalja za otvaranje i rad srednješkolskog bogoslavskog zavoda na Cetinju. Veliki značaj pridavao je knjaz Nikola ovoj školi. Uoči otvaranja bogoslavije on piše Sv. sinodu. Knjaz opominje kako je prethodne godine u Petrogradu predstavio ''bijedno stanje religioznosti'' u svojoj zemlji i zatražio da mu se pruže sredstva za otvaranje jednog duhovnog zavoda na Cetinju, u kome bi se spremalli ''dušepopečitelji i učitelji narodni''. Zahvaljujući moćnoj potpori cara sada je u mogućnosti da svome narodu, koji je toliko prepatio za ''krst časni i vjeru'', i zato mnogo zaostao iza drugih, zapali ''svjećicu duhovnog preobražaja''.
Rad bogoslavije počeo je sa njenim svečanim otvaranjem 18. septembra 1869. godine. Prvi rektor Cetinjske bogoslavije bio je Milan Kostić, Vojvođanin iz Bačke. Po kazivanju Sima Popovića, ruski Sv. sinod (što znači ruska vlada) htio je da za rektora postavi jednog ruskog sveštenika. Ali knjazu Nikoli nije bilo po volji da Cetinjska bogoslovija izgleda kao ruska ustanova, pa je za rektora predložio Kostića koji se za to mjesto bio prijavio. Sinod je knjažev izbor blagonaklono prihvatio, najprije zbog toga što je Kostić bio svršeni đak Kijevske duhovne akademije.

I HUMANISTIČKE NAUKE

Kostić je bio veoma obrazovan čovjek. Kao pedagog znao je da bogoslaviju usmjeri da što bolje odgovara svojoj svrsi, da daje koliko sveštenike toliko, ili još više, učitelje. U skladu sa tim težište nastave bilo je uglavnom podjednako na bogoslovskim i humanističkim naukama, a donekle su se izučavale i prirodne nauke. Bogoslavija je bila trorazredna. Nastavnici u prvoj škol. godini (1869/70) bili su Kostić i Špiro Kovačević; u drugoj Visarion Ljubiša, koji je ovdje došao sa položaja cetinjskog arhimandrita i pomoćnika vladike Ilariona, a u trećoj školskoj godini još Božo Novaković iz Zadra. Kostić je, međutim, na položaju rektora ostao samo dvije školske godine; dao je ostavku zbog jedne teške uvrede koju mu je nanio sin jednog visokog cetinjskog glavara.
Za školsku 1872/3. god. za rektora bogoslavije postavljen je Visarion Ljubiša. Nakon dvije godine i on je dao ostavku na položaj. Taj svoj korak Ljubiša u pismu knjazu Nikoli obrazlaže bolešću, te ne može da drži i ''rekturu i profesuru'', a time što mu je mala plata. Ko je poslije Ljubiše bio rektor bogoslovije nijesmo mogli utvrditi.
Školske godine 1873/74. bogoslovije je preseljena u manastir Ostrog. Ovdje je radila do rata 1876. godine. Tada su svi njeni đaci pošli u borbu za domovinu. Bogoslovija je obnovljena tek 1887. godine na Cetinju, pod nazivom Bogoslovsko-učiteljska šкola.
Rad škole i njen rezultat bili su na visini postavljenih zadataka. U jednom obavještenju (čiji potpis nijesmo mogli pročitati) iz Cetinja ruskom caru od 22. septembra 1871. godine kaže se da su naročito dobri mladi ljudi, koji su u bogosloviju došli iz narodnih osnovnih šкola. Prema ovome moglo je tu biti i odraslih đaka, kao onih koji su nekada pohađali cetinjsku petogodišnju školu. Knjaz Nikola u pismu Gorčakovu kaže da su prošle školske (1871/72.) godine već desetorica đaka svršili bogosloviju sa najboljim uspjehom. Neki su upotrijebljeni za sveštenika, a neki za učitelje u osnovnim školama. Dalje se kaže da će i ubuduće po toliko ili još više đaka svake godine završavati seminariju.

U DUHU VREMENA

Koliko je pak svršenih bogoslova i ranije svršenih đaka cetinjske osnovne škole upotrijebljeno za sveštenike a koliko prvenstveno ili isključivo za učitelje, možemo samo približno da zaključujemo. Valtazar Bigišić u svojoj anketi iz početka 70-ih godina iznosi da u Crnoj Gori ima svega 15 novih sveštenika, i to 12 sa cetinjskom školom, a tri sa bogoslovijom iz prve generacije svršenih đaka, dok su ostali ''staroga kova''. Po istome, svake godine se rukopolaže po 3-4 sveštenika, i to ne odjedanput.
Upoređujući ovo sa navodom knjaza Nikole od 10 svršenih bogoslova iz prve generacije, može se tvrditi da su bar relativna većina tih đaka postali učitelji. Milan Kostić kaže: ''Po svršetku bogoslovskih nauka postaju učenici bogoslovije učitelji narodnih šкola, ili se pridaju nurijskim sveštenicima u pomoć, bar na dvije godine. Koji đak želi da bude svještenik, mora potom da pred mitropolitom položi 'povtorni ispit' iz glavnih bogoslovskih predmeta”.
Intencije i glavni smisao bogoslovskog školovanja vidimo iz pisanja ''Crnogorca'' od 23. oktobra 1871. godine: ''Duh vremena napredujući svuđe, ne ostavi ni ovu zemlju u zaboravi”.
“Poslije svršenije posljednjih ratova, gdje se olakša narodnome borcu čuvanje narodne slobode, poslije dobivene prilike, đe se domovina u pristaništu sigurnosti zaklonila, obratila se pažnja na pravilan razvitak, naročito prosvjetu, odpočevši odma sa sveštenstvom kao najnužnijom stihijom (?) za koje se pored osnovnih šкola ustanovi i bogoslovski zavod, sa zadaćom da otuda poteče inteligentnija klasa, koja će obrazovati narod svoj, bilo kao svještenik, bilo kao učitelj, prema današnjim zahtjevima njegovim”.
Dakle, kao što je nekada Cetinjska mitropolija prije svega poslužila organizovanju oslobodilačke borbe i države u Crnoj Gori, tako je sada crkvena organizacija najvećma imala da posluži kao poluga narodnog prosvjećivanja.

VOJNIČKA NASTAVA U BOGOSLOVIJI

Vojnička nastava u bogosloviji uvodi se 1871. godine. Vojna tradicija crnogorskog sveštenstva sada se donekle modifikuje saobrazno novim uslovima. U gore citiranom članku ''Crnogorca'' kaže se na kraju: ''Crnogorski svještenik od danas mimo svoje svešteničke dužnosti u vojsci, biće i izučeni vojnik, i ako baš i ne uzdejstvuje fizično u boju, kao takav biće znatna činjenica u vojsci, naročito u ratno doba, na samome bojištu, đe će prvo kao vojnik, sa svojijema savjetima, sa svojijem znanjem pomagati, a drugo kao sveštenik sa svojijem Hristovijem slovom ukrepljivati vjeru i duh u vojsci''.
Bogoslov Marko Dragović donio je u istom broju ''Crnogorca'' bilješku o svečanosti primanja oružja đaka bogoslovije. Glavni akter bio je sam knjaz Nikola.
Potreba za teološkim obrazovanjem i dalje je postojala ali, razumljivo, ne više sa običnim svještenicima nego za višim bogoslovskim kadrom, koji će se najprije upotrijebiti kao nastavno osoblje u bogosloviji a i za druge službe. U tom cilju inicijativu su pokazivali vladika Ilarion i knjaz Nikola. Vladika se 1868. godine zauzima za jeromonaha manastira u Župi Vojvođanina Nikodima Božidarovića, da se primi u neku duhovnu akademiju u Rusiju. Božidarović, međutim, nije otišao, što vidimo iz daljih dokumenata.
U svojoj veoma opširnoj žalbi knjazu Nikoli on kaže da je ''evo već traća godina'' kretao da ide iz Crne Gore, ali ''...biste me zadržali''. Razlozi što je knjaz zadržao Božidarovića da ne ide u Rusiju i što je taj kaluđer morao najzad prinudno da napusti Crnu Goru biće nam jasni kada iz odnosnih dokumenata na svome mjestu vidimo kakvu je politiku svoga manastirai on htio da vodi. Drugom prilikom Ilarion Roganović intervenisao je i uspio da se crnogorski đaci neke tehničke škole u Moskvi Jovan Knežević i Dimitrije Anđus prebace na tamošnju Duhovnu akademiju, gdje im je određena godišnja stipencija ruske vlade od 100 rubalja.

RUSKI ĐACI

Knjaz Nikola se i neposrdno obraća ruskoj vladi 1. avgusta 1872. godine sa željom da se trojici crnogorskih mladića koji su ''... ove godine sa odličnim usjehom svršili trogodišnji kurs Cetinjske bogoslovije'', prime na školovanje u Sergejevsku ili Kijevsku duhovnu akademiju o stipendiji ruske vlade. Da li u vezi sa time, tek Azijski departman obavještava knjaza 18/30. juna 1873. godine da se primaju dvojica, Mitar Bakić u Moskovsku, a Jovan Nikolić u Kijevsku duhovnu akademiju. Valja se ovdje opomenuti poznate činjenice da je Jovan Knežević Lipovac kasnije imao sjajnu vojničku, a Mitar Bakić uspješnu diplomatsku karijeru; znači da rezultat ovoga školovanja nije morao da bude duhovnička ili nastavno-bogoslovska karijera.

Novac iz Rusije

Društveni i prosvjetni zahtjevi kao i uži konfesionalni zadaci koji su se pred crkvenu organizaciju postavljali nijesu se toliko uspješno mogli ostvarivati bez strane pomoći. Ruska vlada, inače, slala je Crnoj Gori, uglavnom redovno, stalnu godišnju pomoć. A osim školovanja sveštenika bilo je i drugih vanrednih pomoći iz Rusije za crnogorsku crkvu.

STRANA POMOĆ CRNOGORSKOJ CRKVI

Samim početkom 1854. godine donio je Jegor Kovaljevski 10 hiljada srebrnih rubalja u Crnu Goru. Knjaz Danilo mu je zahvalio na primljenom novcu i rekao da je polovina od toga namijenje za kupovanje hljeba za najsiromašnije, a ostalo za razne crkvene potrebe, opravku Cetinjskog manastira i nešto za kupovinu praha i olova. Dalje o sličnim davanjima nijesmo mogli ništa utvrditi, a tome je svakako razlog pogoršanje odnosa sa Rusijom, usljed čega je čak bilo prekinuto davanje redovne pomoći 1856-1858. godine.
O pomaganju od strane austrijske vlade nailazimo na pismo generala Mamule knjazu Danilu, gdje ga obavještava kako je njegov car odredio 10.500 fiorina na ime pomoći za crnogorske crkve koje su najviše stradale u poslednjem ratu sa Turcima 1853. godine. Ovdje se pojedinačno određuje koliko se novaca daje kojoj crkvi: Ostrogu 3.000 fiorina, crkvi na Orjoj Luci 2.000, crkvi u Poviji 1.000, a za drugih devet crkava po 500 fiorina. Kako je u ovo doba bila oskudica u knjigama, jer se hartija u prethodnom ratu trošila za pravljenje municije, knjažev sekretar Medaković obratio se 1856. godine srpskoj vladi s molbom za pomoć u knjigama. Srpska vlada je poslala Crnoj Gori nešto crkvenih i školskih knjiga.
Strana pomoć crnogorskoj crkvi u doba knjaza Nikole bila je mnogo veća, raznovrsnija i redovnije je primana. Ruska vlada u ovo doba Crnoj Gori je davala stalnu godišnju subvenciju od oko 23 hiljade rubalja. Isplaćivana je u tri četvoromjesečne rate. Neposredno za crkvene potrebe bila su dva, a kasnije tri redovna novčana primanja iz Rusije. Pomoć od 1.000 ćesarskih dukata ''crnogorskom mitropolitu i narodu'', ustanovljena još u doba cara Pavla I 1799. godine, sada se daje u iznosima od 1906 – 1915 rubalja (što neznatno varira svakako usljed mijenjanja obračunskog kursa rublje prema ćesarskom dukatu).
Zatim se iz Rusije dobija interes na kapital za ''škole i crkve'' u Crnoj Gori. To je novac koji je vladika Nikanor prilikom svoga zavladičenja u Petrogradu sakupio od dobrovoljnih priloga i ostavio kao glavnicu u nekom ruskom novčanom zavodu. Glavnica prilikom slanja godišnje kamate uvijek se ispostavlja u dvije stavke (čemu razlog ne znamo), i to; na rubalja 2.992 interes 119,68 i na rubalja 5,576 interes 223,04 rubalja. U svemu dakle godišnjeg interesa 242,72 rubalja, što redovnije dobija crnogorska crkva.

REDOVNA RUSKA POMOĆ

Treća vrsta redovne novčane pomoći iz Rusije za crnogorsku crkvu već nam je poznata; to je godišnje 8.000 rubalja za Cetinjsku bogoslaviju. U vezi sa slanjem ovih pomoći za crkvu primijetili bi smo da se one dostavljaju redovno, dok ona glavna, državna, ponekad zakasni. Tako konzul Petković, izvještavajući naširoko svoju vladu 2/14. februara 1864. godine o svojoj nedavnoj posjeti Cetinju, kaže pored ostalog da je predao kamatu na kapital za ''crkve i škole'', a da mu je tom prilikom knjaz skrenuo pažnju kako nije primio državnu subvenciju poslije one za septembarsku trećinu 1862. godine. Ovo zakašnjenje, inače, moralo je da bude naročito osjetljivo za Crnu Goru poslije teške ratne 1862. godine.
Osim tih redovnih davanja nailazimo u našim dokumentima na podatke o velikom broju raznovrsnih vanrednih pošiljki, poklona u manjim novčanim iznosima ili u stvarima od strane ruske vlade, Sv. sinoda, drugih institucija, iz privatnih ruku – od pojedinih članova carske porodice, drugih plemića ili imućnijih građana. To su najčešće raznovrsna oprema za crkvu, odežde za mitropolita i sveštenstvo, bogoslužene knjige. crkvena zvona, ikone i slično.
Ukupno uzev, ovoga je dolazilo u znatnim količinama. Ti darovi najvećim dijelom bili su namijenjeni da se po sporazumu crnogorske vlade sa vladikom razdijele najsiromašnijim crkvama u zemlji. U nekim slučajevima namijenjeni su pojedinim crkvama, kao npr. što carica Marija Aleksandrovna daruje dva sanduka sa kompletnim odeždama za sveštenike crkava u Boljevićima i Poborima. Naišli smo i na nekoliko slučajeva davanja novčanih i drugih priloga u vidu zadužbine od strane pojedinca, domaćih ili iz Srbije. Na primjer jedna udovica iz Obrenovca poklanja crkvi u Podgorici – tada u Turskoj – 100 ćesarskih dukata, a crkvi odnosno manastiru na Cetinju 50 dukata. Novac je poslalo Ministarstvo inostranih djela Srbije Crnogorskom senatu.
Što se tiče crkvenih zdanja, njih je bilo veoma mnogo (naveli smo naprijed oko 200 i 11 manastira), ali su te crkve male, niske i veoma siromašno opremljene. Kao što iz prethodnog možemo zaključiti, veliki broj crkava u ovo doba opremljen je pomoću iz Rusije. A kako neke izgledaju da vidimo iz dokumenta u kome se govori o dvije crkve u Grahovskom polju: “...Na njima nema krova, a unutra nemaju baš ništa što se tiče aljina, knjiga, krsta, ikona, tamjana, svijeća i dr. potrebe crkovne”. Nije naravno svuda ovako, ali se na slične primjere u arhivskim dokumentima još nailazi.

PRINCIP POJEDNAKOG PLAĆANJA

Crkvena zdanja opravljana su ili građena dobrovoljnim, odnosno obaveznim radom ili davanjem novčanih priloga mještana. Ali se desi da Senat mora da interveniše zbog nesuglasica između seljaka oko tih radova ili novčanih davanja. Senat jednom naređuje plemenskom kapetanu Savu Markovu, u Lješanskoj nahiji, da globi neke ljude što su izbjegavali da rade na građenju crkve. Ili, na primjer, kapetan malocucki žali se Senatu na Kobiljane što neće da sudjeluju u trošku podizanja crkve u Malocucima, koja će im biti zajednička. A u vezi sa žalbom nekih ljudi sa Orje Luke ''...oko para što će plaćati za crkvu'' Senat nalazi za pravo da plate ''...kako što se svuda plaćaju crkve na dimena (od kuće)... i ako budete pogodni izdvojite koju kuću nađite siromašnu da ne mogu platiti od siromaštine.''
Ovdje se, prema tome, radi o principu pojednakog plaćanja od svake kuće, a izvjesno odstupanje se dopušta samo uz dobrovoljni pristanak bogatijih da plate više. Nailazimo, međutim, i na principijelo suprotan slučaj. Kapetan Živko Šibajlija iz Jezera javlja Senatu 11. maja 1876. godine u vezi sa građenjem saborne, odnosno plemenske crkve; pošto je potrebno ''... da je sve pleme plati'' kapetan je podijelio ''udionike na 6 klasa da plaćaju prema imovnom stanju''. Zatim nastavlja kako ljudi izbjegavaju da daju novac, majstori čekaju na platu godinu dana, i tako dalje. U cjelini gledano, mještani su imali da plaćaju majstore, a seljaci su ih uglavnom posluživali u radovima oko građenja zida, ograde i sl.
Drugačije je naravno moralo biti kada je bio u pitanju visokokvalitetni rad. Nailazimo tako na ''kontrat-ugovor'' između rezbora i ikonopisca Vasilija Krsta Đinovskog iz sela Galičnika iz Makedonije i ''tutorah crkve Sv. Nikole'' na Riječkom gradu, za izradu templa ove crkve. Iz daljeg u ugovoru vidimo da se izrada templa sastojala u izradi ikonostasa i njegovu naslikavanju, po uzoru na ikonostas manastirske crkve na Cetinju. Ugovor detaljno precizira rokove izrade i isplate 800 talira u zlatu, a deponovan je u arhiv Senata. Ovo, i što nigdje nema govora o plaćanju mještana, upućuje da se ovdje radilo o državnom plaćanju ovoga posla.

CRKVENI POSJEDI I FINANSIJSKA REFORMA 1868.

Odnosi na manastirskim imanjima počinju da se bitnije mijenjaju za vlade knjaza Danila; razvoj robno-novčane privrede djelovao je da se u plaćanju seljačkih obaveza naturalna renta zamijeni novčanom. Siromašna crnogorska država iskoristila je ovu tendenciju da sva manastirska imanja postepeno stavi pod svoju kontrolu, odnosno da za svoje i društvene potrebe koristi njihove prihode.
Cetinjski manastir imao je relativno bogatstvo u obradivoj zemlji, lovištima na Skadarskom jezeru, šumama, ispašama. Gro tih bogatstava stekao je ovaj manastir još u doba svoga osnivanja, Poveljom Ivana Crnojevića, 1482. godine. Cetinjski manastir naročito, a i drugi, vremenom su povećavali svoje posjede na razne načine, kupovinom, zavještanjima, zahvatanjem zemljišta. Manastirski seljaci plaćali su svoje obaveze gotovo isključivo u naturi, a u različitim iznosima od manastira do manastira – od ¼ do ½ od ukupnog godiđnjeg roda. Manastirske prihode koristili su kaluđeri i vladika. Ali je pri tome od izvanrednog značaja specifični položaj i uloga Cetinjskog manastira. Ovaj manastir kao središte Cetinjske mitropolije bio je ne samo vjerski centar nego tokom vremena i centar organizovanja nove crnogorske države kroz oslobodilačku borbu crnogorskih plemena protiv Turaka. U takvom razvoju prihodi manastira sve više su se morali upotrebljavati u svjetovne svrhe, dok su se vjerske potrebe morale zanemarivati. Prema tome je sasvim logično da se i u doba knjaza Danila država koristila prihodima Cetinjskog manastira, tim prije što su ovo nalagale povećane potrebe za finansijskim sredstvima jednako siromašne zemlje. Knjaz Danilo je, pak, nastojao da praksu Cetinjskog manastira prenese i na ostale.
Reformu manastirskih posjeda i uprave, prema pisanju Vuka Vrčevića, izvršio je knjaz Danilo 1854. godine. Popisana su sva manastirska dobra i izvršen ''otprilike'' proračun godišnjih prihoda za svaki manastir posebno. Od tih prihoda odvojen je neophodni dio za održavanje manastira i za plate kaluđerima ''srazmjerno činu i obstojateljstvam onoga mjesta đe žive.'' Što je preko tih rashoda, unosi se u narodnu kasu i u tzv. fond ''nepredviđenih narodnih potreba''. Vrčević na kraju kaže da ne zna traje li još ova uredba (ovo je Vrčević pisao 1871. godine, a napustio je Crnu Goru 1855. godine). Pitanje je sada koliko se ova reforma sprovodila u život.
Što se tiče Cetinjskog manastira, zbog već poznate tradicionalne prakse i budući da je bio pod neposrednom kontrolom knjaza, normalno je smatrati da su se te mjere i dalje sprovodile. Teže je tvrditi, ali ima dokaza da je na neki način slično postupano i sa prihodima ostalih manastira. Na primjer, u drugom cilju već korišćeni podatak o odlasku arhimandrita Nikodima Raičevića u Rusiji htio da mu vrati posjede njegova manastira (Ostroga).
Nićifor Dučić navodi uopštenu konstataciju da su manastirski prihodi od 1855. do 1868. godine ulazili u državnu kasu. Izlažući cjelokupne prihode i rashode Crne Gore u godini 1863, Dučić kaže da je od manastira prihodovano 14 hiljada fiorina, dakle svakako od prihoda svih manastira. Budući da je Dučić od 1862-1867. godine bio na Cetinju, neposredno je mogao da prati tog stvari.
Opominjemo i na naprijed navedeni podatak konzula Petkovića o žalbama vladike Ilariona na vojvodu Mirka što grabi crkvena imanja. Osim dokaza da je Danilova reforma na izvjestan način sprovođena u život, iz prethodnog se očituje da sa vladom knjaza Nikole 60-ih godina nastaje intenzivnije državno korišćenje manastirskih posjeda.

Crnogorci neće u kaluđere

Reforma knjaza Nikole od 1864. godine predstavlja dalji praktični korak u pravcu uređenja uprave i korišćenja manastirskih posjeda. Knjaz je naredio da se pregleda i popiše sva manastirska zemlja gdje je bila ''loša uprava'', pa da se zemlja da pod zakup narodu, a kaluđerima ''odsijekom godišnja plata''. ''Hrđava uprava'' bila je u svim manastirima ''izuzev u cetinjskom''. Što je u ovome bila ''dobra'' uprava, nijesu posrijedi nikakvi sentimentalni obziri, nego ono čemu su ve do tada služila ekonomska bogatstva ovoga manstira. Ali je od sada, kao sa imovinom Cetinjskog manastira, valjalo postupiti i sa ostalima, i u to unijeti više reda. Jer, ''...taj prvi opit (tj. 1864. godine) pokaže se dobar i koristan''. Ovo je upravo bio uvod za korijenitu reformu 1868. godine.

CVIJETINSKA SKUPŠTINA

U pripremi za finansijsku reformu koja prvenstveno ima da zasegne u manastirske posjede knjaz je 1867. godine poslao na teren senatora Rista Boškovića i protođakona Filipa Radičevića da razmotre sve crkvene potrebe i utvrde svu pokretnu i nepokretnu crkvenu imovinu. Ovi su utvrdili da je ta imovina znatna. Na osnovu materijala što su ga oni sakupili sačinjena je spomenica koja je imala da posluži kao materijal za reformne odluke.
Na Cvijeti 25. marta, odnosno 5. aprila po novom kalendaru, 1868. godine, knjaz je sazvao skupštinu narodnih predstavnika. Ovdje je detaljno utvrđeno; 1. koja su dobra manastira Svete gospođe na Cetinju; 2. šta je imovina države; 3. šta pripada knjazu kao gospodaru zemlje; 4. šta knjazu Nikoli pripada kao vlastito dobro kojim po svojoj volji može da raspolaže; 5. na kraju je trebalo odrediti odbor koji će ubuduće da rukovodi državnom imovinom. Sve ove odluke sprovedene su u djelo.
Mitropolitu Ilarionu povjereno je upravljanje Cetinjskim manastirom. On je dužan da se stara o isplaćivanju duhovne posluge manastira, o izdržavanju 20 učenika cetinjske osnovne škole dok je smještena u manastiru i uopšte o održavanju manastira od vlastitih prihoda. Ali su kompetencije mitropolita ograničene važnim odlukama: ''...Ostatak prihoda predaje se u sigurne ruke''; finansijski odbor kojemu će se povjeriti narodna blagajna pregleda manastirske račune sva tri mjeseca; za dobra crkvena neposrednu odgovornost preuzima na sebe mitropolit; na kraju; poglavar crkve ni pod kakvim uslovima ''bez znanja vlasti ne može ništa kupiti, prodati, promijeniti ili darivati od onog što crkvi prinadleži''.

FORMALNO VLASNIŠTVO

Reforma na ostalim manastirskim imanjima učinjena je do kraja 1857. godine, kako Jovan Sundečić piše u ''Orliću'' “...pri kraju prošaste godine takođe su popisani dobra i ostalih manastira i određene plate njihovim upraviteljima”. Višak prihoda ulaziće u crkvenu kasu, koji će se upotrebljavati za prosvjetne ciljeve, odnosno za izdržavanje osnovnih šкola i učitelja. “I ovaj korak zaslužuje osobitu pažnju, jer crkvu i prosvjetu u tijesnu svezu dovodi i ne dopušta da dobra crkovna bez koristi bivaju i propadaju, kao što se to, nažalost, događa po mnogim našim krajevima”.
Iz svega se može utvrditi da ovom reformom crkva zadržava samo formalno vlasništvo nad svojim imanjima, a da su ona, korišćenjem prihoda u strogim nadzorom od strane države, u stvari - podržavljena.
Knjaz Nikola pridavao je izvanredan značaj ovoj reformi. U jednom pismu od 25. marta 1868. godine knjaz ukratko rezimira sadržinu odluka Cvijetinske skupštine. Između ostalog on kaže da je mitropolitu Ilarionu povjerio rukovođenje odjeljenjem javne prosvjete, a manastirska imanja daju se u zakup seljacima. Na kraju saopštava svoje državnopolitičke motive kojima se rukovodio u donošenju reforme. Tako kaže da su ove “...uredbe još daleko od toga što savremenost iziskuje kada se Crna Gora uporedi sa drugim naprednijim državama''. Crnogorski narod ''nema ni zrelosti da mu se opštiniji Ustav da''. Ali, uz iskrenu i dobru volju svojih saradnika nada se knjaz ''...da ćemo tečajem vremena, prema sila naših, više učiniti''. Knjaz Nikola, dakle, ovoj reformi donekle je pridavao i važnost jednog ustavnog akta.
Što je rukovođenje narodnom prosvjetom povjereno mitropolitu, to se logički povezuje sa njegovom dužnošću da se stara o finansiranju šкola iz fonda manastirskih prihoda. Mitropolit ovdje, faktički, istupa u svojstvu državnog činovnika. Zapravo, Senat je kontrolisao račune i isplaćivao učitelje, a mitropolit je imao dužnost nadzora. Iz fonda za finansiranje šкola izdržavalo se oko 50 osnovnih šкola sa odgovarajućim kadrom učitelja.
Čistih prihoda za tri godine manastiri su u državnu kasu dali 56.650 fiorina, dva groša i devet krajcera. Od toga pojedinačno: Cetinjski manastir 27.395 fiorina, jedan groš i tri kr.; Ostrog 16.300 f., tri gr. i šest kr.; Morača 6.600 f. i četiri gr.; Bijela 900 f., Župa 2.234 f. i 10 gr.; Podmalinsko 374 f. i dva gr.; Ždrebaonik 559 f. i 11 gr.; Piperska Ćelija 1.125 f. i dva gr. i Duga 3.600 fiorina. Od ovih prihoda mogli su se pokrivati troškovi manastira i više desetina osnovnih šкola.

SPROVOĐENJE REFORME

Otpora prema reformi, u pravom smislu riječi, nije ni moglo da bude. Ali, po svemu se vidi da je bilo izvjesnog prigušenog negodovanja od strane zaista malobrojnog kaluđerskog reda u Crnoj Gori. To su, pak, bili najviši izvanjci, koji su iznad svega držali manastirske interese, a kroz to i svoje lične. Zvanična Crna Gora u vezi sa ovim ispoljava veoma neuzdržanu averziju prema kaluđerskom redu u zemlji. Usljed toga, i svakako zbog materijalnih okolnosti, smanjuje se broj kaluđera u crnogorskim manastirima na gotovo beznačajnu mjeru. Ovo je crnogorskoj vladi sasvim pogodovalo.
''Na žalost ili na radost, kako ko hoće da uzme, u stanju smo javiti da nema više do tri ili četiri kaluđera, i to ni jedan nije iz Crne Gore. Crnogorci neće nipošto u kaluđere''. Zbog toga je uprava manastira predavana domaćim starijim sveštenicima, udovcima, koji su inače, kako kaže Valtazar Bogišić, ''vrsni ekonomi''. Budući da sada ''nema bratije'', biva samo po jedan jeromonah u manastiru koji je ujedno i njegov upravitelj. Plata im je po 300 fiorina godišnje, iz državne kase. Arhimandrita ima dva – jedan na Cetinju, sa platom od 600 fiorina godišnje, a drugi u Morači koji prima 300 fiorina za manastir, a 300 za učiteljsko mjesto koje tamo drži...
Ranije su, kaže dalje Bogišić, kaluđeri imali ''inoriju'' i primali bir kao i ostali sveštenici. Osim godišnje plate sada je kaluđerima ostavljeno u lično korišćenje i ponešto zemlje i komad livade pri manastiru.
Slučaj jeromonaha Župskog manastira Nikodima Božidarovića, rodom iz Srema, veoma je ilustrativan u vezi sa sprovođenjem reformnih mjera i u drugim pravcima. Božidarović je došao u Crnu Goru s proljeća 1867. godine. Naviknut, svakako, na bolji red i poštovanje crkvenih pravila i obaveza, ovaj kaluđer našao se u Crnoj Gori u prilično drugačijoj situaciji. Odmah je došao u sukob sa mještanima, zato što sijeku šumu, haraju stokom livade i ispaše manastira. Prema vrhovnoj svjetovnoj vlasti Božidarović je pokazivao i volio da istakne svoju lojalnost. Ali je htio da za manastir, a time i za sebe, izvuče što više koristi. Stoga je veoma revnosno pomagao rad vladavine reformne komisije na razgraničavanju manastirskog imanja od seljačkih.
U svojoj opsežnoj žalbi knjazu Nikoli, pred svoj odlazak iz Crne Gore 1871. godine, Božidarović kaže kako je mnogo truda uložio ''dok je iznađeno 180 rala zemlje, 38 kosa livade i tri mlina''. Komisija mu je onda obećavala (ovo nekoliko puta kaluđer ponavlja pozivajući se na svjedoke) da će mu dati da sam obrađuje i do 50 rala zemlje i livade koliko hoće. Međutim, pošto je posao završen dato mu je ''samo'' pet rala zemlje i 10 kosa livade. Božidarović je još ogorčen što mu je rad na krijepljenju ''svete kuće'' propao – posadio je voćnjak šljiva, popravio jedan mlin, crkvu i drugo.

NA KRAJU “ODGURNUT”

Teške su bile njegove svađe sa seljacima oko građenja crkve. Do najtežih riječi došlo je između njega i plemenskog kapetana Jovana Bojovića, jer ga ovaj navodno mrzi što mu je manastir ''posredstvom mene i spomoću suda Svijetloga Gospodara uzeo mlin i baštinu, koje dok je živ preboljeti neće”. Na kraju, pošto je položio račune o poslovanju manastira Božidarović je od strane vlasti bio bukvalno istjeran iz Crne Gore.
Izgleda da je u sprovođenju reforme istoj vlasti Božidarović bio od koristi. Čovjek veoma opore naravi i koristoljubiv, a za tadašnji crnogorski život neuobičajeno birokratski revnostan u vršenju dužnosti kako ju je shvatao, morao je doći u sukob najprije sa seljacima i mjesnim glavarima. Kako smo na jednom mjestu ranije zapazili, knjaz Nikola je Božidarovića zadržao da 1868. godine ne napusti Crnu Goru, ali poslije svršenih poslova i vrhovnoj vlasti se, valjda, učinilo da nije više pogodan, pa je, jednostavno, bio odgurnut.
Utvrđivanje manastirskih posjeda i davanje zemlje seljacima u zakup bio je jedan od glavnih zadataka reforme koji je trebalo riješiti. Međutim komisije, sastavljene od senatora i uz pomoć dotičnog plemenskog kapetana i manastirskog starješine, imale su u radu mnogo teškoća. Kroz više dokumenata zapaža se da je bilo veoma teško razgraničiti imanje manastira od privatnih posjeda seljaka. Donekle smo vidjeli kako je u tom pogledu bilo u slučaju Župskog manastira. Ranije su mnogi seljaci prigrađivali, zahvatali ili uzurpirali pojedine komade manastirske zemlje. A korišćenje šuma i ispaša bila je uobičajena i tako reći legalizovana pojava. Te pojave mogu se označiti kao vidovi otpora seljaka feudalnoj ili polufeudalnoj eksploataciji od strane crkve. Kao prvenstveno zainteresovana strana država je nastojala da do maksimuma utvrdi o odnosnome manastiru pripiše sve zemljište na kojem je ovaj od davnina polagao pravo. Iako su ovaj posao uglavnom u cjelini obavile komisije, pojedini neriješeni slučajevi povlače se i više godina. Na primjer, 22.januara 1876. godine Senat naređuje kapetanu Nikoli Pekiću: ''...izviđi za neku zemlju što je Đoko drži je li crkovna ili ne''.
Poslije razgraničenja, manastirske zemlje date su seljacima na licitaciju pod zakup. Kako je to utvrdio dr Žarko Bulajić, početna licitaciona cijena bila je procjena u novcu jedne trećine cjelokupnog godišnjeg bruto-proizvoda globalno fiskiranog prema prinosu od prethodne godine. Znači, ko više daje novaca za trećinu procijenjenu u naturi, taj uzima odnosnu zemlju da je obrađuje. Rok zakupnina bio je 5 do 8 godina. Ova reforma označila je, prema tome, definitivni prelaz sa naturalne na novčanu rentu.
Ipak, što i Bulajić konstatuje, još se u ponekom slučaju zadržavala naturalna renta. Tako poznati kaluđer Božidarović kaže kako su mu organi vlasti iznudili novac i za ''najgrđe nebišine'' koje su rađale, ''tek po nekoliko oka ovsa'' što ih je bio dao pod trećinu. Zatim dodaje: ''... da je ko hćeo uzeti pod pare ja bih je dao''.
Jasno, ovo mjesto upućuje na zaključak da su obično najnerodnije zemlje eventualno davane u zakup pod trećinu u naturalnoj renti.

Crnogorska crkva bila je potpuno nezavisna

Ugovaranje arende crkvenih zemalja vršilo se obično između crkve, odnosno države, i određene veće ili manje grupe ljudi, što se u arhivskim izvorima naziva ''društvo'', ''družina'', ''drug u crkovinu''. ''Društvo'' uzima pod arendu određene komplekse oraće zemlje i dotičnu šumu, ispašu, utrinu. To je, razumije se, gotovo uvijek ona zemlja koju su isti seljaci ranije obrađivali pod naturalnom ili takođe novčanom rentom. Što zemljište u zakup uzimaju grupe seljaka mislimo da je uslovljeno postojećim oblicima svojinskog sistema. Metod sprovođenja reformnih mjera morao se usklađivati sa zahtjevima koje su diktirale odavna uobličene razne službenosti i vidovi kolektivnog korišćenja neziratnog zemljišta.

PRIHODI OD CRKVENE IMOVINE

Kao što je razumljivo, država se u sprovođenju reforme prvenstveno rukovodila svojim užim interesima. Prihodi od manastirskih zemalja zavisili su, jasno, od intenziteta njihove obrade. Zato se sada, doduše dosta ograničene, parcele raspoložive zemlje, daju i novim naseljenicima. Iz jednog dokumenta bez bliže određenog datuma vidimo kako je knjaz Nikola dvojici Bjelica ''dao crkvenu zemlju u Banjanima''. Oni, međutim, nijesu mogli da se na toj zemlji zadrže, ''erbo nemaju ništa svoje od imuća'', nego su emigrirali u Srbiju.
Državna vlast jako se interesovala za striktno ispunjavanje obaveza seljaka. Senat više puta opominje na izvršavanje seljačkih obaveza, upozoravajući na slučajeve bespravne sječe šume, pohare livada i ispaše, uzurpacije ziratnog zemljišta i sl. U jednoj naredbi senaz kaže da ''... neki prestupljuju u onu goru crkovnu, a ti znaš kako se učinilo, da niti smije ko sjeć, niti past ko nije drug u crkovinu i u kupovicu (arendator) i zato znajte da je po cekin globe''. Za neispunjavanje obaveza Senat najviše prijeti da će od neurednog platiše uzeti zemlju i dati je drugome.
Država hoće da izbjegne čak i to da se komad crkvene zemlje ustupi nekome siromahu za plac na kome će ograditi kuću. Senat tako naređuje da se jednom seljaku od komunice dade zemljište da ogradi kuću, ''...a od crkovne nemojte dirati''.
Sama crkva bila je manje zainteresovana za prihode sa formalno njene imovine nego država. Nailazimo i na dokaz da crkva pokazuje indifirentnost prema prihodima sa crkvenih imanja. Neka zemlja Ostroškog manastira u Kosovom Lugu bila je data jednom seljaku za 40 talira godišnje arende. Ovaj držalac, međutim, prije isteka zakupnog roka emigrirao je u Srbiju, pa je plemenski kapetan oslobođenju zemlju htio da da na licitaciju. Zemlja je, kaže kapetan, mogla dati i 40 talira godišnje arende. Ali, ''gospodin Vladika stao mi je tome na put.... no je dade za iste pare ovijema sa društvom''. Kapetan traži od Senata zapovijest i završava: ''svoje, Božje i Gospodarevo''. Ne znamo šta je do kraja sa ovim bilo.
Da vlast ponekad u ovim pitanjima respektuje stav vladike vidimo i iz naredbe Senata Baju Boškoviću u Morači da ne dira u zemlju nekog seljaka dok ''... pismeno ne izvijestite vladiku kako stoji stvar”.

NOVA EPARHIJA

Ljubomir Durković Jakšić u članku ''Određivanje međucrkvenog položaja Cetinjske mitropolije'' utvrđuje da je ova mitropolija bila u sastavu Pećke patrijaršije, do godine 1766, kada su ovu Turci ukinuli. Poslije toga crnogorski vladika Sava nije priznao fanariotsku vlast Carigradske patrijaršije, nego je Crnogorska mitropolija nastavila da živi svojim slobodnim životom. Nekanonski, prećutno, samim razvojem društva u kome je djelovala, određen je njen položaj kao potpuno nezavisne crkve. Specifičn o neodređen status Cetinjske mitropolije mogao bi se definisati riječima Durkovića Jakšića: ''Crnogorska mitropolija nije nikada ni od koga tražila autokefaliju, niko noj nikada nije istu davao, a ona je ni od koga nikada nije tražila''.
Potpuno je shvatljiv takav položaj Crnogorske mitropolije u svjetlu društveno-političkog razvoja Crne Gore; ni crnogorska država, kao što je poznato, nije formalno bila priznata od drugih država, sve do Berlinskog kongresa 1878. godine. Prirodno je onda da su međucrkveni položaj mitropolije i međunarodni položaj države bili politički i pravno u adekvatnom odnosu prema odgovarajućim institucijama u inostranstvu. Otuda logički proističe da se potpuna jurisdikcija Cetinjske mitropolije sasvim poklapala sa teritorijom na kojoj se širio suverenitet crnogorske države. Tako u toku procesa ujedinjavanja stare Crne Gore sa brđanskim plemenima crkvena jurisdikcija Cetinjske mitropolije prenosi se na ta područja, u jednakom intenzitetu ostvarivanja toga procesa.
To nam jasno ilustruje Valtazar Bogišić kada kaže da crnogorski mitropolit ne rukopolaže sveštenike iz prekograničnih krajeva, sem u sporazumu sa dotičnim nadležnim episkopom, ali ''... sada rukopolaže kadkad one koji su u neopredijeljenoj teritoriji u političkom smislu kao Šaranci i Jezerci''. Takvu situaciju na neki način odražava i to što Senat jednom šalje vojvodi Miljanu Vukovu 248 dukata ''koji su bili crkve Đurđevah Stubova'', naređujući mu da sakupi glavare vasojevićke ''ove u granicu i one preko granice, pa se s njima dogovori i đe najbolje vidite tu ih dajte''. Sličnih podataka ima još, a oni ujedno pokazuju kako su i udaljeniji brđanski krajevi stvarno sve više bili opredijeljeni u smislu državnog vezivanja za Crnu Goru.

NI ZAHUMSKA NI RAŠKA

Nova eparhija osnovana je odmah poslije rata 1876. do 1878. godine. No već početkom rata poslije velikih pobjedonosnih ratnih operacija 3. decembra 1876. godine donesena je odluka o osnivanju ove eparhije čije će sjedište biti manastir Ostrog. Za prvog njenog episkopa postavljen je već pomenuti arhimandrit Visarion Ljubiša, rodom iz Paštrovića, 8. septembra 1878. godine, što je stvarno datum njenog osnivanja. Ljubišu su posvetili u čin na Cetinju crnogorski mitropolit Ilarion i bokokotorski Gerasim. Ova eparhija obuhvatala je brđanska plemena do rijeke Zete i novoprisajedinjene krajeve oko Nikšića, Banjane, Pivu i druge. Eparhija je dobila naziv ''Zahumsko-raška''. Ali ona odista nije bila ni zahumska ni raška, jer su se te zemlje, istorijski gledano, gotovo sve nalazile van granica Crne Gore, i one poslije 1878. godine. Ako je eparhija trebalo da se naziva po krajevima koje je stvarno obuhvatala, ona se najprije mogla nazvati brdskom. Namjera osnivanja nove eparhije sa imenom koje implicira stare srpske oblasti svakako je odražavala političko-teritorijalne pretenzije crnogorske vlade, čiji su se pogledu naročito u tome velikome ratu željno upravljali na te strane. Ostao je samo idejni izraz neostarenih želja u neadekvatnom nazivu nove eparhije.
Crnogorska mitropolija kao kulturno veoma oskudna, bez širih teoloških znanja i hijerarhije, u svome radu u prošlosti gotovo se nije mogla rukovoditi i služiti sredstvima hrišćanskog učenja u strožem smislu. To je, mislimo, na neki način čak olakšavalo da mitropolija, pokrenuta određenim snagama unutrašnjeg razvoja, oslonjena na ekonomska bogatstva Cetinjskog manastira i na stranu pomoć pod vođstvom Petrovića Njegoša, povede oslobodilačku borbu protiv Turaka i uporedo borbu za stvaranje crnogorske države.

KLETVE PETRA PRVOG

Primjer vladike Save koji djeluje samo posredstvom crkveno-moralnih normi pokazao je da se tim putem ne može ništa postići na političkom planu. Interesi sjedinjavanja plemena iziskivali su energičniji politički rad odozgo. Tako je znao da djeluje Petar I. Dakako, Petar I se u svome političkom angažovanju veoma koristio svojim toliko poznatim i isticanim duhovnim sredstvom – kletvom. Ali to je mnogo više značilo moralnu prijetnju pogodnu da se utiče na primitivni mentalitet tadašnjih Crnogoraca, nego izraz neke hrišćanske dogme. Istina, kletvi Petra I davao je snagu njegov crkveni položaj, ali u samoj stvari mnogo više lični autoritet i sugestivna moć njegove riječi. Duhovno načelo u licu samih mitropolita u suštini je bilo podređeno svjetovnom, utoliko jače ukoliko su se ovi više angažovali u ostvarivanju progresivnih tendencija ka stvaranju države. To se najupečatljivije manifestovalo u državničkoj ličnosti Petra II, u kome se duhovnjak gotovo sasvim gubi pred svjetovnjakom. Ovo takoreći simbolizuje kraj dvojstva, odnosno sjedinjenosti vrhovne duhovne i svjetovne vlasti u rukama jednog čovjeka.
U okvirima izloženog da se objasniti što je knjaz Danilo naslijedio onakvu zapuštenost u crnogorskoj crkvi. Sada je sama državna vlast, imajući mnogo i drugih briga i poslova, morala da nešto čini u cilju uzdizanja crkve. Vidjeli smo da su knjaz Danilo i Nikola ponešto preduzimali u tom pravcu. Ali, te intencije ni sada nijesu išle u smjeru da crkva jače zavlada dušom naroda. Podrazumijeva se, naravno, da su te mjere vlasti, kao školovanje sveštenika i drugo, imale da ove osposobe za vršenje vjerskih obreda. Ali su one i te kako bile okrenute potrebi da sveštenici budu od neophodne pomoći državi i društvu u narodnom prosvjećivanju. Školovano sveštenstvo bilo je naša prva inteligencija. U kontekstu svega potpuno je razumljivo što je finansijska reforma 1868. godine, kojom se inače zasjeklo u najdublje interese crkve, u Crnoj Gori prišla kao sama sobom prirodna stvar.

PATRIJARHALNI KARAKTER VJERE

Kod Crnogoraca, kao uostalom u srpstvu uopšte, vjera je imala patrijarhalni karakter. Sve do novijeg doba naš narod živio je starim rodovsko-plemenskim vjerskim životom, bez hrišćanske dogmatike i crkvene discipline nametnute odozgo. Patrijarhalni običaji koji se vrše u krugu porodice, bratstva, plemena, sela bili su glavni sadržaj vjerskog života, pogotovu Crnogoraca. Hrišćanstvo je bilo više spoljni okvir, a šire i uže narodne tradicije priroda i suština vjerovanja. Sama crkvena zdanja Crnogorcima su služila (osim, naravno, za vjerske obrede, vjenčanja, pogreb) da se tamo selo ili pleme okupi, da se o nečemu dogovore, riješe neko pitanje društvenog ili privrednog karaktera od zajedničkog interesa. Ljudi su se okupljali kod crkve na razne zavjetine, poslužbice, sabore, gdje je mladež upražnjavala patrijarhalni zabavni život mnoge više nego vjerski.
Iako prethodno nije potrebno dokazivati, ilustracije radi navešćemo jedan detalj iz jednog već djelimično upotrijebljenog izvještaja Senatu iz 1876. godine. Iznijevši kako neki ljudi izbjegavaju da daju novac za građenje plemenske crkve, taj kapetan kaže: ''Mi visokoslavni Senate očekujemo od Vas Vaš Visoki nalog, a poznati su Vi neki ljudi koji biše radi da nema crkve ni škole, no biše radiji po glavicama da se okupljaju, no kod crkve''. (Podvukao N.R.)
Bitno je, dakle, u čemu je ovaj glavar nalazio glavnu svrhu građenja jedne crkve. Već sama priroda vjere u Crnoj Gori objašnjava nam što je Cetinjska mitropolija u prošlosti mogla da odigra tako progresivnu, državotvornu ulogu, pa što je i dalje, pošto se svjetovna vlast izdvojila iz okvira te mitropolije, mogla da u cjelini pozitivno djeluje u crnogorskom društvu.



(Kraj)